Policijska uprava osječko-baranjska uputila je dopis Domu zdravlja svoje županije u kojem potiče liječnike da im otkucavaju teroriste. Nisu to tako sročili, nego policijski, fino. Policija, naime, “provodi mjere prevencije i suzbijanja terorizma”, a kako je “utvrđena radikalizacija osoba s duševnim smetnjama”, liječnici obiteljske medicine i psihijatri “trebaju preventivno djelovati i pravovremeno otkrivati ovakve sigurnosne događaje”.
Nije jasno kako bi to izgledalo. Liječnik vam kaže da se skinete do pasa, vi duboko dišete, posluša vam pluća sprijeda i straga, a onda brzo prisloni stetoskop na centar za terorizam u mozgu i začuje kako snujete napad na nekog ministra ili Srbe (ako ste Hrvat), kako planirate srušiti ustavni poredak RH (ako ste Srbin) ili želite pustiti bradu i nabaviti pojas s bombama za samoubojice (ako ste musliman).
Taj je dopis sasvim u skladu s policijskim očekivanjima da liječnici unaprijed prijavljuju nesavjesne vozače, prije nego počine nesreću – a ako to propuste, kazne ih s 5000 kuna, valjda po zapovjednoj odgovornosti. Liječnik, tako to zamišlja policija, prikopča pacijenta na neki visoko sofisticirani elektromagnetsko-laserski uređaj – recimo kristalnu kuglu – i na njemu vidi kako taj nesretnik idući petak popodne smota joint, sjedne u auto i pregazi bakicu na uglu Zvonimirove i Tomislavove, točno u 18.46. Liječnik potom samo isprinta nalaz, nazove policijski hot-line i neodgovorni šofer je strpan u pržun, a da nikome nije pala vlas s glave. Liječniku se policija zahvali i srdačno mu stisnu ruku, a možda o tome bude objavljen i članak u kakvom redarstvenom glasilu.
Zahtjev da liječnici postanu policijski doušnici ponajprije krši drevnu liječničku povjerljivost. “Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu” – tako je to formulirao Hipokrat, a danas je u liječničkoj prisezi skraćeno u sljedeću rečenicu: “Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri.”
Zbog toga možemo mirno ići doktoru i računati na to da neće cijelo susjedstvo znati da smo napravili liposukciju ili da nam curi tamo negdje dolje. Sram je i inače veliki problem kad ljudi moraju ići liječniku, pa barem znaju da ništa izrečeno ili pokazano neće izaći iz četiri zida ordinacije – inače bi mnogi radije otegnuli papke nego da selo sazna za njihove probleme. Nije drugačije ni s odvjetnicima i svećenicima, jer tko bi lud advokatu ili župniku povjerio svoje prijestupe ako bi znao da će ih prvom prilikom rastrubiti na policiji? Bez liječničke tajne oni koji imaju nešto za tajiti počet će izbjegavati liječnike, pa liječnik neće imati ni što referirati organima reda, osim da je djevojčica iz četvrtog razreda pala i razrezala koljeno. Ukidanje liječničke tajne ukida i potrebu za njom.
Ali ima tu i više. Liječnici tipično djeluju nakon što se nešto loše dogodilo, pa nam nešto izrežu, nešto zamijene, nešto izvade i zašiju, premotaju i daju gorke pilule. U nekoj mjeri mogu djelovati i preventivno, pa nam savjetuju da ne pijemo i ne pušimo, da peremo zube i ne jedemo masno, da vježbamo i hodamo, da se cijepimo i važemo – što sve uglavnom ne poslušamo. Ali ni oni ne vide budućnost i ne mogu znati hoće li anoreksični lik s tikovima za pet godina zapaliti požar, podmetnuti bombu ili skladati remek-djelo. Policijska vjera u to da liječnik može nekoga diskvalificirati za vožnju zato što ima dijabetes, žučni kamenac ili naočale, ili da psihijatar može predvidjeti u kojem će smjeru krenuti nečija paranoja, i što će shizofreniku šaptati glasovi u godinama koje dolaze – dirljivo je naivna.
Policija je postala žrtva današnjeg idolatriziranja liječnika. Narod je nekad govorio da liječnik daje lijek, a Bog zdravlje, ali danas se zdravlje očekuje izravno od liječnika. Liječnika se zato promatra kao boga, a ako iznevjeri naša očekivanja, odmah je vrag. Liječnik danas ima više lijekova, instrumenata i terapija nego ikada prije, ima efikasnije bolnice i veću higijenu nego u prošlosti. Međutim, očekivanja su veća, a ja mislim da su i prevelika.
Na početku 20. stoljeća znalo se za 3000 bolesti, a danas ih je registrirano 60.000, od kojih su polovica rijetke. Da bi se s njima uhvatili u koštac, izumljuju se sve skuplji medikamenti i sve kompliciraniji postupci, a za to treba sve više ljudi.
U SAD-u je u zdravstvu već sada zaposleno više ljudi nego u proizvodnji ili prodaji, a njihov broj će samo rasti. U budućnosti glavni cilj razvijenog društva neće biti proizvodnja i razvoj, nego održavanje ljudi na životu – s prešutnim obećanjem da nitko neće uopće umrijeti.
Siromašne i neefikasne zemlje poput Hrvatske ne mogu držati taj tempo: dok se javnost veseli kad se na listu HZZO-a stavi lijek za koju rijetku bolest ili se koje dijete pošalje na liječenje u Ameriku, tri su hrvatske bolnice u blokadi, veledrogerije prijete obustavom isporuke lijekova zbog dugova, a bolničko osoblje najavljuje štrajk.
U ratu protiv bolesti liječnik je poput vojnika pješaka bačen na bojišnicu u prve redove. Iza njega je golema logistika u obliku napuhane administracije, nevidljive informatizacije i multinacionalne farmacije – i svi su ga ostavili na cjedilu, da se bakće s punim čekaonicama, objašnjava nuspojave i naručuje pacijente za iduću godinu.
Nitko više ne želi samo lijek, nego odmah zdravlje i život, i to po mogućnosti vječni. Sad i Država želi od liječnika da održava mir i red. Doista bi mogao još i preko bijele kute navući detektivski kišni mantil i biti policijski špicl. Kodno ime bi bilo: Dr. Uker.
