U Hrvatskoj se godinama vode bespotrebne, prazne rasprave, osim što su potrebne političarima kako bi se narodu bacila kost i tako se fokus pažnje preusmjerio s puno bitnijih pitanja. Jedna od tih rasprava sad je oko toga je li Jugoslavija bila u društvu zemalja koje su bile iza željezne zavjese, i to je čak postao dio pretkampanje za predsjedničke izbore. Aktualna predsjednica i inače je znala svašta bubnuti, pa tako i sad baca kosti, dok bi pravo pitanje i prava rasprava trebala biti oko toga što je napravila u svom prvom mandatu i je li zaslužila drugi mandat.
Kako god, u Hrvatskoj je danas doista bespredmetno o tome raspravljati, to je za povjesničare, a ne za političare 2019. godine, u vrijeme kad za Hrvatsku trebamo plan za budućnost, a ne stalni povratak u prošlost. Međutim, postoji nešto drugo o čemu bismo trebali razgovarati i na što bismo trebali bacati fokus. To nije pitanje s koje je strane željezne zavjese Jugoslavija bila za vrijeme hladnoga rata, pa tako i tadašnja Hrvatska, nego što je ta željezna zavjesa ostavila iza sebe, koje posljedice, što danas još baštinimo od tog socijalističkog samoupravnog nasljeđa koje danas neki povjesničari i političari nastoje uljepšati.
To se pitanje posebno nameće u ovom trenutku, jer se ovaj mjesec navršava točno 30 godina od pada Berlinskoga zida! Pitat će se mnogi, što on ima s nama, s Hrvatskom?! Bome puno toga! Evo i zašto. Pad Berlinskoga zida u studenome 1989. godine promijenio je svijet, ne samo Njemačku. U užem pogledu, pad Berlinskoga zida bio je znak pada istočnonjemačkog komunističkog režima i put prema ujedinjenju Njemačke. Vrhunac protesta protiv istočnonjemačkog režima dogodio se baš na današnji dan prije 30 godina, 4. studenoga 1989., kad se na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu okupilo oko pola milijuna prosvjednika. Bila je to kulminacija prosvjeda koji su počeli još u rujnu te godine diljem Istočne Njemačke sa zahtjevima da građani Istočne Njemačke mogu slobodno putovati na Zapad. Istočnonjemački komunistički režim ostao je bez potpore Moskve koju je već zahvatila “perestrojka” Mihaila Gorbačova pa je nakon nekoliko dana pao kao kula od karata.
Ali pad Berlinskoga zida nije utjecao samo na zbivanja u Njemačkoj. Taj je događaj bio okidač i za rušenje komunističkih režima u ostatku europskog istoka. Njegov pad simbolično je označio kraj jedne epohe, krah komunizma/socijalizma u Europi. S krahom totalitarističkih režima došla je demokracija, višestranačje, ali i slobodno tržište, liberalizam na svim razinama… Trideset godina poslije jako je važno posvijestiti si gdje smo mi danas, a gdje su druge zemlje europskog istoka koje su također bile zahvaćene tektonskim političkim i društvenim i gospodarskim i svakim drugim promjenama.
U Hrvatskoj 30 godina poslije na djelu imamo neku čudnu smjesu liberalne demokracije, slobodnog tržišta, socijalizma, samoupravljanja, državnog intervencionizma, partijske kontrole… Često se zna čuti pitanje: kad će u Hrvatskoj konačno pasti Berlinski zid? Ili se često pušta poznata pjesma grupe Scorpions „Wind of Change“, s pitanjem kad će i u Hrvatskoj konačno stići promjene? Da, izašli smo iz socijalizma. No izašli smo samo jednom nogom, desnom. Lijeva hrvatska noga i dalje stoji u socijalizmu. Izašli smo, ali u što smo ušli? Sustav u koji smo ušli nigdje nije opisan. To je neka hrvatska inačica nekog novog sustava. Niti je socijalizam društvenog/državnog vlasništva niti je tržišno gospodarstvo kakvo poznajemo u liberalnim demokracijama. Da, imamo elemente privatnog poduzetništva koje ostavlja dojam tržišnog gospodarstva. Ali nema pravog tržišnog gospodarstva dok je god država glavni poduzetnik, što joj nije u opisu posla, i dok god politika ima ruku nad gospodarstvom.
Tu je i problem našeg mentaliteta, prema kojemu se od države očekuje da riješi sve naše probleme. Problem je što se ljudi ne odlučuju na poslovne avanture, u poslovne rizike, nego mahom gledaju gdje će se zaposliti u javnom, državnom sektoru, i da budu mirni do mirovine. Problem je i antipoduzetnička histerija, u kojoj su svi poduzetnici lopovi i izrabljivači. Problem je s investicijama, gotovo na svakom koraku neki balvani. Međutim, najveći je problem neznanje, politička i ekonomska nepismenost i politika koja nije spremna suočiti se s problemima.
Hrvatska je zato, 30 godina poslije, na dnu EU. Kad će te promjene? Kad će konačno pasti Berlinski zid i u Hrvatskoj?
Prije 30 godina pao je Berlinski zid , u Rumunjskoj strijeljan Causescu a u Hrvatskoj sve ostalo isto , samo "njega" nema , a nekima nije jasno zasto smo na dnu Evrope ?