Hrvatski mediji izvijestili su o neobičnom istraživanju koje će hrvatskom istraživaču Dejanu Kovaču i profesoru iz Praga Štěpánu Jurajdi objaviti američki znanstveni časopis Journal of Population Economics. Oni su pregledali matice rođenih u Hrvatskoj unazad stotinu godina, kao i registar hrvatskih branitelja, te su ustanovili da je u Domovinskom ratu bilo nešto više vojnika imena Ante nego što ih ima u općoj populaciji. Na temelju toga došli su do bizarne teorije koja je u znanstvenom radu ilustrirana brojnim statistikama i grafikonima, ali u biti glasi ovako: Ante je bilo ime Poglavnika, što znači da je to nacionalističko ime; tko god daje to ime djetetu, prenosi na njega svoj nacionalistički mentalitet; nacionalistički mentalitet znači da je netko spreman umrijeti u ratu za domovinu; to što je u Hrvatskoj vojsci bilo nešto više boraca imenom Ante nego što bi se očekivalo, dokaz je te teorije.
Ako bi teorija bila točna, otvorila bi novu epohu u predviđanju ljudskog ponašanja: imena ljudi katalogizirala bi se po raznim kriterijima, na nacionalistička i internacionalistička, optimistična i pesimistična, empatična i sebična, recimo, pa bi se po tome moglo predvidjeti ponašanje pojedinaca u budućnosti, na radost banaka i osiguravajućih društava. Nažalost, pogrešna je. Ili, točnije rečeno, Jurajda i Kovač pogrešno su postavili svoje istraživanje pa stoga i pogrešno protumačili rezultate. Istraživanje o povezanosti osobnog imena i ponašanja u ratu imalo bi smisla samo ako bi se uzela u obzir sva muška imena u narodu pa da se onda vidi postoje li ratobornija i miroljubivija. Na ovaj način Jurajda i Kovač uzeli su za temelj istraživanja upravo onu tvrdnju koju su nastojali dokazati – što nije nimalo znanstveno.
Čak su i tu napravili očitu pogrešku: ime Ante provjeravali su u cijeloj populaciji, umjesto da obrate pažnju na područja koja su bila više pogođena ratom. Ako bi se ustanovilo da se u gradovima i selima zahvaćenim borbama više ljudi zove Ante nego u ostatku Hrvatske, njihova teorija pala bi u vodu. Ali čak i to nisu sve proizvoljnosti. Svesti ime Ante samo na vezu s Poglavnikom veliko je pojednostavljivanje. Potpuno je moguće da ima ljudi koji to ime čuvaju u obitelji kao podsjetnik na neumrlog Pavelića, ali ustvrditi da je ime Ante zbog toga “nacionalističko“, i to u zemlji gdje se više ljudi moli svetom Anti nego Bogu, zbilja je blesavo. Usput valja napomenuti da Jurajda i Kovač nigdje ne daju definiciju pojma “nacionalističko ime“, a to i nije čudno jer je pojam besmislen i neznanstven. Još je smješnija tvrdnja da su nacionalisti “spremni umrijeti u ratu za domovinu“. Upravo obratno: hrvatska politika puna je nacionalista koji su itekako pazili da za vrijeme rata ne bi slučajno za tu domovinu dali život.
Autori imaju još jedno polazište koje nisu dokazali, ali njime dokazuju svoje tvrdnje, a to je prenošenje trauma s naraštaja na naraštaj. Zadnjih godina mnogo se piše i istražuje transgeneracijska trauma – pojava da roditelji osjećaje tjeskobe doživljene u nekim nesretnim prilikama – prenose na djecu koja u tome nisu uopće sudjelovala. Iako je ta pojava maglovita i još neshvaćena, iako se više sluti nego razumije, iako je više nesvjesna nego planirana, Jurajda i Kovač smatraju je sigurnom. Umjesto da pokažu na koji način ime Ante traumatizira njegove nositelje, tvrde da se trauma prenosi imenom. Međutim, čak i ako bismo zanemarili neprecizno osmišljenu statistiku, neznanstvene termine, logičke pogreške i zamjene teza, ostaje još jedna naivnost veća od svih – ideja da se hrvatsko društvo počelo oblikovati s Antom Pavelićem.
Na ovu temu ima i ozbiljnih istraživanja, a jedno je uspoređivalo političke nazore Francuza s njihovim porijeklom i tipovima obitelji. Na sjeverozapadu Francuske, gdje su obitelji patrijarhalne, a stanovništvo galskog porijekla, ljudi su tradicionalno rojalisti, a danas glasaju za desnicu. Na jugozapadu, gdje su porijeklom Baski, a obitelji opuštenije, odlično prolaze socijalisti. Na sjeveroistoku, gdje su žitelji njemačkog porijekla, i obitelji i glasači su liberalni. Porijeklo i političke preferencije, dakle, vrlo su duboko isprepleteni. Obiteljski mentaliteti ne nastaju od danas do sutra, nego traju stoljećima, a možda i milenijima. Jurajda i Kovač zagrizli su veliki znanstveni zalogaj, preveliki da ga sažvaču i probave. Obojica su po obrazovanju ekonomisti, i znaju mnogo o brojevima i statistici, ali znaju malo oljudima, narodima i imenima. Ali tako je to danas: ciframa se vjeruje više nego zdravom razumu.
Ovaj lik je htio biti predsjednik RH?