Kada je preuzeo upravljanje Zagrebom, Milan Bandić zakupio je oglasni prostor u novinama kako bi javno objavio svoj broj mobitela i pozvao da mu se jave svi oni kojima može učiniti uslugu. I telefon je zvonio i zvonio, idućih 20 godina. Do posljednjeg daha bio je dostupan, stvarajući gustu mrežu sljedbenika, koji su svoju zahvalnost za male ili malo veće usluge pretočili u glasove i podarili mu šest mandata, pa se i danas broje u stotinama tisućama. I plaču, pale svijeće, u redovima čekaju na posljednji pozdrav u knjizi žalosti.
Jer, kako reče PR stručnjak Boris Malešević, čovjek koji je svojim kreativnim sloganima pridonosio Bandićevu uspjehu na izborima, gradonačelnik je prvi shvatio da kampanja nije salonska igra, nego da kampanja znači dva para poderanih cipela. Poderao ih je Bandić na desetke, baš kao i novinari, prateći krakove brojnih Bandićevih afera i bezbrojne tragove nepotizma, no uzalud, jer svi oni koji su u džepu imali Bandićev broj, a takvi se, rekosmo, broje u tisućama, na takva su otkrića, kao i na brojne sudske procese, ostajali gluhi i slijepi. “Ako je krao, barem je i drugima dao”, bio je ključni argument iz naroda na Bandićevu ulazu i izlazu iz Remetinca, koji svjedoči o potpunom nepoznavanju funkcije vlasti i javne uprave, ali i moralnoj degradaciji društva koje se deklarativno svim silama želi oteti raljama korupcije. Svoje uzništvo vješto je okrenuo u vlastitu korist, govoreći kako se svaki čestiti domoljub barem jednom mora naći iza rešetaka, i tome su slijepo vjerovali, i još uvijek vjeruju, svi oni kojima je Bandić “asfaltirao ceste, gradio vrtiće i škole, dizao fontane, otvarao rotor, popravljao vodovodne cijevi, napravio žičaru”, zatvarajući oči pred činjenicom da je sve to napravio s njihovim novcem.
No, i najžešći kritičari moraju priznati da je iza sebe ostavio multikulturalni, multinacionalni i multietnički grad, kako je često govorio, a i djelima pokazao, pružajući ruku prijateljstva i pomoći Romima, Pravoslavnoj crkvi, islamskoj zajednici. Svi oni, ali i mnogi drugi koje je zadužio, danas su neutješni jer se tako osebujan, karizmatičan, šarmantan, vickast i pristupačan prvi čovjek grada neće tako skoro roditi. No, je li to dobra ili loša vijest za Zagreb? Milan Bandić danas će biti pokopan na Mirogoju, ni u Aleji velikana, ni među običnim smrtnicima jer nije bio ni jedno ni drugo, a njegova ostavština, zasigurno, bit će predmetom društvenih studija.
No, što Zagrepčanima nosi budućnost? Bandić je za sobom ostavio potresom razrušeni i (pre)zaduženi grad premrežen klijentelizmom u kojem institucije funkcioniraju slabo ili nikako i oko 30 tisuća upravo obezglavljenih ljudi čija egzistencija direktno ovisi o Gradu kakav više ne postoji. O vanjskim suradnicima i kooperantima koji su poslove dobivali bez natječaja da se i ne govori.
Prema svim anketama, čak i internim stranačkim, favorit lokalnih izbora je Tomislav Tomašević, kandidat zeleno-lijeve platforme “Zagreb je naš”. Jedina osobina koju dijeli s Bandićem je rad na terenu, no ako je suditi prema Tomaševićevim javnim nastupima i biografiji, riječ je o suštoj suprotnosti preminulog gradonačelnika. Je li Zagreb spreman prihvatiti čelnog čovjeka koji neće u novinama objaviti svoj broj mobitela, koji će, prema najavama, protresti gradsku upravu, ostaviti sposobne ali se zauvijek zahvaliti “rodijacima”, pronaći sposobne, a ne podobne direktore gradskih tvrtki, koji gradskim novcem neće asfaltirati svoje selo, i u konačnici, čovjeka koji je magistrirao na britanskom Sveučilištu Cambridge? Ipak, najveći izazov za Tomaševića, bude li izabran, bit će promjena svijesti kod svih oni koji su putem zaboravili da je Zagreb uistinu “naš”, a ne privatno vlasništvo Milana Bandića.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Kakav studij je završio Tomašević na sveučilištu u Cambridgeu? Sveučilšte je široki pojam koji ništa ne govori. Da li Vam informacija da je netko završio na sveučilištu u Zagrebu daje bilo kakvu informaciju o osobi?