Jedna od stvari koju je na ovim prostorima proteklih godina bilo jako teško razumjeti, a još teže opravdati, bila je bezuvjetna potpora koju je politički gospodar Srbije Aleksandar Vučić dobivao od Europske unije, unatoč činjenici da je njegov režim iz godine u godinu postajao sve rigidniji i autokratskiji. Srbija već šest godina vodi pregovore o pristupanju EU, što bi trebalo upućivati na zaključak da je vlast u Beogradu, barem formalno, proeuropska. Međutim, u stvarnosti je situacija oprečna. Istodobno dok pregovara s EU, srbijanska vlast, i to sve intenzivnije i beskrupuloznije, provodi neeuropsku i protueuropsku politiku: uništava ionako krhke demokratske institucije, gazi i uništava opoziciju i ono malo neovisnih i kritičkih medija koji još djeluju u zemlji.
Srbija je dosad otvorila 17 od ukupno 35 poglavlja u pregovorima s EU, dok su dva poglavlja privremeno zatvorena, a to bi pak trebalo značiti da je napredak Srbije na putu prema EU realan i vidljiv na brojnim konkretnim područjima, pa i na području vladavine prava i demokratskih standarda. To je, međutim, daleko od istine. Dok je u Hrvatskoj do urušavanja demokratskih standarda došlo nakon hrvatskog ulaska u EU 2013. godine, u Srbiji smo mogli pratiti nevjerojatan trend demokratskog srozavanja zemlje dok su istodobno – polagano, doduše – ali ipak napredovali pristupni pregovori.
Sličan proces mogli smo vidjeti i u slučaju Turske. Još prošlog desetljeća činilo se da će ta velika i važna zemlja postupno napredovati na putu prema EU, sve dok oklijevanje i zasićenje proširenjem u EU nije osnažilo turske nacionaliste i protivnike reformi što ih je ta zemlja u vrijeme očekivanja članstva u EU marljivo provodila pa Tursku danas teško možemo smatrati demokracijom.
Međutim, u turskom su slučaju zbog toga pregovori s EU već godinama potpuno blokirani, a pregovori Srbije i EU cijelo su se vrijeme odvijali unatoč činjenici da je Srbija istodobno postajala sve neslobodnija zemlja, sa sve slabijim demokratskim institucijama, zemlja u kojoj je podjela vlasti sve ugroženija i u kojoj se, doduše, formalno održavaju višestranački izbori, ali ti izbori nisu ni posve slobodni ni pošteni. Na izborima u Srbiji, slično kao i u Turskoj, Mađarskoj ili Rusiji, unaprijed znamo pobjednika.
Sve su to europski birokrati, kao i ključne članice EU, zanemarivali iz političkih i geopolitičkih razloga, vjerujući u prijetnje prema kojima će se Srbija, ako joj Europa zatvori vrata, okrenuti Rusiji ili čak Kini. Pritom su svjesno ignorirali ocjene niza međunarodnih organizacija, poput Freedom Housea, Reportera bez granica ili organizacije Transparency International, koje su nedvosmisleno upozoravale na to da se situacija u Srbiji, kada je riječ o demokraciji, slobodi medija i borbi protiv korupcije, i to u razdoblju od posljednjih šest godina – u kojem je Srbija i pregovarala o pristupanju EU – rapidno pogoršala umjesto da se poboljšava.
Tako je, primjerice, Freedom House, koji je 2014. godine Srbiju uvrstio na popis slobodnih zemalja s polukonsolidiranom demokracijom, u svom izvještaju za prošlu godinu Srbiju isključio iz skupine demokratskih zemalja, svrstavši je među hibridne režime i zaključivši da je ta zemlja posljednjih godina zabilježila najveći demokratski pad i najnižu razinu demokracije od rušenja režima Slobodana Miloševića 2000. godine. Upravo u tom razdoblju srpski je čelnik, dok je uvjeravao da je ulazak u EU strateški cilj Srbije, u što su povjerovali u Bruxellesu, Berlinu i Parizu, uspostavio totalnu vlast u zemlji i kontrolu nad svim sferama vlasti i medija po uzoru na nedemokratski režim Viktora Orbána u Mađarskoj.
No čini se da je tom licemjernom odnosu Europe prema nedemokratskom i autoritarnom režimu u Srbiji ipak došao kraj. Europsko vijeće ovog je tjedna prvi put nedvosmisleno zaključilo da Srbija nije spremna za otvaranje novih pregovaračkih poglavlja, i to zato što za to nije ispunila uvjete. Europski šefovi diplomacija, naime, nakon svih ovih godina gledanja srbijanskim čelnicima kroz prste, odjednom su shvatili da Srbija ne ostvaruje dovoljan napredak kada je riječ o demokraciji, političkom pluralizmu, slobodi medija, neovisnosti pravosuđa i pomirenju u regiji. Zbog toga nova pregovaračka poglavlja nisu mogla biti otvorena.
Valja priznati da ovakva odluka ipak nije iznenađujuća. Nakon šest godina pregovora ovo je prva godina u kojoj Srbija nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje, unatoč formalnim željama Bruxellesa, a pregovori Srbije i EU, čini se, polako ulaze u slijepu ulicu.
Hrvatska je u šest godina, od 2005. do 2011. godine, uspjela provesti sve potrebne reforme i zaključiti pristupne pregovore, dok je Srbija u svojih šest godina pregovora uspjela otvoriti tek nešto manje od polovice pregovaračkih poglavlja, a zatvoriti samo dva, iako je Bruxelles prema Srbiji tijekom dosadašnjeg pregovaračkog procesa, pogotovo kad je riječ o političkim kriterijima i pitanjima demokracije i vladavine prava, iskazao nevjerojatnu popustljivost, što nipošto nije bio slučaj u pregovorima s Hrvatskom.
Čini se da u Bruxellesu, kao ni u ostalim najvažnijim europskim prijestolnicama, nisu više mogli zatvarati oči pred demokratskim sunovratom Srbije. Čak sedam članica EU ovaj se put protivilo nastavku pregovora sa Srbijom i sve one upozoravaju na iste probleme koji se odnose na stanje demokracije, vladavinu prava i korupciju, a odluka o otvaranju i zatvaranju svakog poglavlja donosi se jednoglasno.
Što je razlog takvom preokretu u EU? Zašto je Europa sada odjednom postala kritičnija prema nedemokratskim procesima u Srbiji? Jedno od mogućih objašnjenja koje analitičari najčešće spominju odnosi se na činjenicu da se Europa posljednjih nekoliko godina suočava s velikim problemima i krizama, stoga pitanje proširenja na zapadnobalkanske zemlje, pa i na Srbiju, nije visoko na europskoj listi prioriteta. Međutim, možda postoji i drugo, sadržajnije i suvislije objašnjenje.
U trenutku kada se ujedinjena Europa suočava s velikom krizom zbog mađarsko-poljske blokade zbog uvjetovanja europskih sredstava vladavinom prava, koja dovodi u pitanje funkcioniranje cijele Unije, nije li logično zapitati se koliko ima smisla primiti u punopravno članstvo zemlju čiji je vlastodržac u svojoj političkoj praksi toliko puta dokazao da ne shvaća važnost poštovanja demokratskih standarda i koji je u svojim rukama koncentrirao toliku političku moć? Jer kome to u današnjoj Europi treba još jedan Orbán?
nikad se komšiluk nije ponašao europski, čak to i ne kriju, ma koliko god se pojedinci u hrvatskoj nađu iznova iznenađeni.