Hrvati su skloni kritiziranju, naročito svoje države, no ta je lakoća kritiziranja ponekad nepodnošljiva. Pa sada tragičnim neki smatraju to što je Hrvatska glasala suzdržano u UN-ovoj rezoluciji o statusu Jeruzalema, a većina članica UN-a glasala je za rezoluciju kojom se osuđuje SAD. Kritičari napadaju svrstavanje Hrvatske s još 34 zemalja svijeta i zaključuju kako smo okrenuli leđa EU i Bruxellesu.
Premda to ne može biti točno jer je osim nas tako glasalo još pet članica EU, dakle Hrvatska, Mađarska, Poljska, Češka, Letonija i Rumunjska. Pa kako bi se onda moglo zaključiti da je Hrvatska glasala protiv EU? Ako kritičari smatraju da se sve te zemlje mogu zanemariti, znači da smatraju da su “istočnjaci EU” posve nevažni, a da se u EU broji, kao vrijedno isključivo mišljenje Njemačke, Francuske...
No, EU nije takva tvorevina, nego su sve članice jednako vrijedne i zato EU i ne može funkcionirati bez konsenzusa. Zalagati se za to da mi moramo misliti i postupati jednako kao Njemačka i Francuska samo zato što su one moćne bilo bi priznavanje da nemamo svoje glave, nego služimo tuđima. S obzirom na to da se hrvatska politička oporba uprla dokazivati da je Plenkovićeva Vlada tek izdanak bruxelleske birokracije, a da je premijer bruxelleski ćato, razumljiva je njihova zbunjenost jer kakav je to ćato koji ne sluša svoje šefove? To argumentiranje tipa “ali, Bruxelles je rekao” ostalo nam je još u glavama iz vremena kad smo bili kandidat za prijam u EU, a tu ima i ostataka tzv. demokratskog centralizma iz bivše SFRJ.
Savez komunista kao lenjinistička stranka propagirao je slobodu članova da otvoreno raspravljaju, ali kad se donijela većinska odluka, tada su je se svi morali pridržavati. Problem sa “stavom Bruxellesa” je u tome što EU nije organizirao nikakvu javnu raspravu o rezoluciji UN-a, nego se svaka država ponašala u skladu sa svojim interesima. Bruxelles, naime, ne postoji, nego postoje zemlje članice koje se koordiniraju, pa ponekad to uspiju, a ponekad ne. I tako je Hrvatska odabrala svoju stranu poput drugih. Zapravo, važno je što je Hrvatska unutar EU napokon donijela vanjskopolitičku odluku vodeći se primarno svojim nacionalnim interesima. To je rijetkost i za plejade bivših ministara vanjskih poslova i premijera, a kamoli za aktualnu ministricu Mariju Pejčinović Burić, koja slovi za dosad uvjerljivo “najbljeđu” ministricu vanjskih poslova RH.
Premda je jasno da je ona postupila kako joj je rekao premijer. A odluka je koordinirana i s predsjednicom RH. Bivši ministar Miro Kovač upozorava pak na to da Hrvatska nije imala nikakvih razloga konfrontirati se sa SAD-om i Izraelom pa tako ni s drugom stranom jer je rezolucija UN-a neobvezujuća i da UN, makar donio još 10 ovakvih rezolucija, neće napraviti ništa jer je problem Jeruzalema rješiv jedino u izravnim pregovorima Izraelaca i Palestinaca. I zašto bi se mi onda u to miješali? Pozivati se pak na mišljenje Njemačke i Francuske pomalo je bedasto jer Francuska, koja prodaje milijarde eura oružja arapskom svijetu, budući EU vidi kao uniju s dvije brzine, u kojoj bismo mi bili u onoj sporijoj.
Njemačka je pak protiv našeg LNG terminala na Krku i toga da s Kinom zaključimo velike gospodarske projekte. Pri tome Njemačka nama ne dopušta činiti ono što ona radi, jer s Rusijom gradi golemi plinovod Sjeverni tok, a Kina joj je sada prvi trgovinski partner. Da smo ovdje u sukobu s Bruxellesom, nažalost misli i euroesdepovac Tonino Picula, koji kao da je izgubio samopouzdanje jer zaboravlja da je upravo njegova kolegica Biljana Borzan svojom EU-istragom dokazala da moćne EU države za tržište istočnih članica imaju posebne proizvodne linije na kojima proizvode robu istog imena, ali niže kvalitete i skuplje nego za “Bruxelles”. No, glavni razlog naše suzdržanosti počiva na povijesnim činjenicama da je SAD naš glavni strateški partner već više od 20 godina i da bez njegove potpore ne bi bilo ni Oluje, ni ulaska u NATO, ni ukidanja blokade Slovenije koja nas je godinama kočila da uđemo u EU. Dakle, je li nam ovdje bio bliži, kako bi Picula rekao, unilateralni kišobran SAD-a ili multilateralni EU, dozvolit ćete, odlučuje Hrvatska sama.
Reutersove fotografije godine: Pogledajte trenutke koji su obilježili 2017.!
Nema tu puno filozofije, s EU nikada nije bilo puno sreće, osim možda s Njemačkom i Austrijom kod priznanja Hrvatske... Vanjska politika mora biti balansirana, mora stalno lobirati i pokušavati uskladiti vlastite interese s interesima velikih. Iskoristiti prilike, kao što je Tuđman napravio...