Fascinantno je koliko je lagan poguranac potreban onom glasnijem dijelu naše nacije da se ubaci u brzinu za novu hajku i instant-lov na vještice te kako se spremno bacaju na skupljanje drva za novu lomaču. Hajde, razumljivo je dići kuku i motiku kad dižemo bunu zbog posrnulih političara uhvaćenim s laktovima u pekmezu ili tijestu koji su vjerojatno zaslužili do kraja života guliti krumpire. No, svejedno je li riječ o staljinističkom ili makartističkom refleksu, čini se da nema ništa slađe nego uprljati zid ili obrisati pod nekim tko je do jučer imao, a sad (možda) više nema.
Ovog ljeta armija vrijednih neumoljivih hrvatskih mrava tako je na virtualnu lomaču bacila još jednog cvrčka – pop-divu Ninu Badrić. Na njezin javni apel za spas diskografske branše odmah se javlja pametnjaković iz neke "Špičkovine", koji je poziva da ne cmizdri pred nacijom već da zasuče halju, navuče kaljače te navrati k njemu malo kopati krumpire. Jer kumpiri su neobrani, nima koga da ih bere. Pardon, kopa. Pa bi onda razmažena diva, ako je baš potrebita, mogla nešto prvi put raditi u životu. Naravno, krumpiraš odmah u virtualnom svijetu pobire sladostrasne salve aplauza onih koji svršavaju na viziju Nine Badrić do koljena i lakata u blatu i krumpirima. A zatim bez grižnje savjesti iz džepova poreznih obveznika vjerojatno pobire i poljoprivredne poticaje za nove nasade.
A koji je zapravo Badrićkin krimen? Pazi sad: Traži od države da nju i njene – pusti da rade! Dakle, ne moljaka pomoć, ne žica minimalac od kojega bi mogla kupiti još jednu jeftiniju brendiranu torbicu, cipele i možda sunčane naočale, već samo da im država ne podiže rampu i pusti ih da slobodno održavaju koncerte. Naravno, to možda nije baš realno u jeku pandemije COVID-19 no, ponovno, od države ne tražila toliko ruku koliko da joj ne podmeće – nogu.
Odmah se mravi dosjetiše pa je značajno priupitaše ta zašto nije štedjela za pandemijsku zimu jer morala je znati da će i takva abominacija prije ili poslije doći. Pritom su, naravno, posve nesvjesni da je to što oni vide Ninu Badrić na blještavoj pozornici zapravo samo vrh ledenog brijega te da iza – ili ispod – nekolicine hrvatskih pop-zvijezda i zvjezdica u sjeni reflektora vrvi mravinjak s tisućama anonimnih glazbenika i scenskih radnika i članova njihovih obitelji koji od takvih nastupa od zadnjeg dana u mjesecu do sljedećeg zadnjeg u mjeseca žive, baš kao i stotine tisuća drugih Hrvatića koji nemaju ušteđevine da bez plaće preživje više od mjesec ili dva.
I sad, umjesto da javno raspravljamo o tome što nas čeka kad ovih dana iziđemo iz oka pandemijske oluje, odnosno kad istekne moratorij na ovrhe te novih stotinjak tisuća Hrvatića upadne u spiralu dužničkog ropstva, mi, umjesto da predlažemo djelotvorne mjere za spašavanje ljudi i kompanija, kao da uvodimo neke posve nove kriterije tko zaslužuje pomoć, a tko ne. Ne, nema ama baš nikakve razlike između onih koji bez krova nad glavom ostaju zbog gubitka posla u jeku financijske krize, onih koji su nastradali u poplavi kad pukne nasip i onih koje zatekne najgori potres u 100 godina. Kad je riječ o stotinama tisuća, onda je to problem cijelog društva. Civilizacijsko je postignuće pomagati bližnjem svome kad ga pogodi teško izbježiva prirodna ili društvena katastrofa, a društvo koje od toga svjesno odustaje na sigurnom je putu prema dezintegraciji.
Vjerujemo li doista da ćemo bolje proći ako one u nevolji pustimo da potonu? Vjerujemo li doista da živimo "zero sum game" – ako nekog spasimo, da će biti manje za nas? U kojem trenutku se to Hrvatska pretvorila u kanibalsku splav s broda Meduza?
Kako smo zapravo upali u tu zamku da ne poštujemo tuđi rad? Kao da smo se mentalno vratili u 1948., u doba nasilne kolektivizacije, borbe protiv kulaka i agitpropovskog uzdizanja ideala fizičkog rada i narodnih heroja i udarnika od Boška Buhe do Alije Sirotanovića. Sve to u gospodarstvu u kojem radničke klase u tom socrealističkom smislu više nema ni za lijek.
Žrtva posljednjeg lova na vještice 20-godišnja je influencerica koja je jednom restoranu u Poreču nudila svoje usluge, odnosno da će ih pohvaliti na društvenim mreža, a u zamjenu kod njih besplatno objedovati. Ili obrnuto, svejedno.
Vlasnici restorana očito su ostali u šoku. Influencer, što je to? Onaj koji prenosi influencu? U doba korone?!? Ima li neka hrvatska riječ za to? Utjecajnica, velite?!? Ugostitelji su tu utjecajnicu vrlo neprofesionalno javno izvrijeđali, ona je pak vrlo neprofesionalno također sve iskoristila na društvenim mrežama. Ja mislim da nisam jedini kojemu ne pada na pamet na Instagramu pratiti nekog čije objave ovise o tome tko im je što platio, kao što mi ne pada na pamet otići u restoran u kojem ne vrijede pravila diskrecije. No, rezultat je da je restoran za koji mi prosječni Hrvatići do jučer nismo čuli dobio obilje (anti)reklame, a "influencerica", za koju također do jučer nismo čuli, dobila još više pratitelja na mrežama. Potvrđuje se opet da je i antireklama zapravo samo reklama. No, to možda znači i da influenceričina ponuda možda i nije samo drska želja za besplatnim ručkom, već da uz to potencijalno ide i odgovarajuća protuusluga.
U virtualnom svijetu još uvijek divlja prava oluja, sve odjekuje od grmljavine pravednika koji se nadmeću tko će iz veće dubine svojeg probavnog trakta potegnuti hračak na "influencericu". Serijskom silovanju kao da nema kraja. A tome se pridružuju i neki kolege novinari iz medija koji se nikad nisu morali na tržištu boriti za preživljavanje. Intelektom je to sve na posve istoj razini kao ona poruka Nini Badrić da ide kopati krumpire.
Kao da je doba kad se spaljuje Krnjo, neki su odlučili nevještu 20-godišnjakinju proglasiti krivom za sve nastranosti društvenih mreža i virtualnog svijeta u cjelini. Najglasniji – redatelj Dalibor Matanić, koji nju u ime "radničke klase koja je sve svoje morala zaraditi RADOM" proziva "influencerskom spodobom". "Influencerstvo koje hoće stvari džaba", kaže, "rezervirano je za šljam". Matanić očito ne shvaća da je "utjecajništvo" samo još jedan oblik marketinga u cijelom svijetu te da je restoran mogao isto tako pristojno odbiti ponudu "utjecajnice" kao i neke mrvicu ozbiljnije marketinške agencije koja bi mu ponudila kampanju. Činjenica je da uz mnoštvo neuspješnih ima i uspješnih "utjecajnika", što pak pokazuje da ima i onih koji su njihove usluge spremni platiti. Oni moraju itekako ozbiljno raditi za svoje rezultate.
No, još gore, Matanić ne shvaća da za mrave s početka priče on nije nikakav predstavnik radničke klase već samo još jedan uhljeb, koji, za razliku od "influencerice", novac za svoje projekte, kao i za ugodan život, ne žica od građana, već ga on preko politički namještenih komesara za kulturu redovito dobiva, odnosno uzima iz – proračuna. Da je ovisio isključivo o prodanim kinoulaznicama, teško da bi nešto bilo od njegove karijere.
Ovakvi ispadi samo me podsjete zašto uvijek duboko požalim kad god prekršim zavjet da više neću pogledati nijedan hrvatski film i na onu mučninu koja se u 90 posto slučajeva javi još prije izlaska iz kina. Matanić sebe s razlogom vidi kao mrava, ali za onog krumpiraša koji je napao Ninu Badrić, i on je samo još jedan jalovi cvrčak, koji muze državni proračun, a cvrči uvijek jedne te iste dvije note na čvoru crne smrče.
Zašto Matanić ne kopa krumpire? Kad je od autokuće primio automobil na korištenje i slikao se njime, je li Dalibor Matanić bio filmski redatelj, stručnjak za automobile – ili samo još jedan influencer? Je li to bio "besplatni ručak" ili poštena razmjena usluga? Govori li to loše o njegovoj radnoj etici?
Ja mislim da ne. No, "influencerica" početnica na papiru ima više pratitelja no što je gledatelja njegovih filmova. Da, ima on pokriće i u filmskim nagradama, ali što to znači za one koji njegove filmove ne gledaju niti žele gledati? "Influencerica" je tu poštenija od njega – ako ne želiš, ne moraš je pratiti, a kamoli platiti.
Koje moralno posrnuće, Dalibora Matanića, tipičnog uhljeba koji živi na državnim jaslama i koji od svojih filmova na tržištu ne bi imao niti za cigarete. Ovako napast djevojku mlađu 25-30 godina i izvrijeđat je javno, nazivajući je "spodobom" (gdje je Veljača i feministice, jel u pitanju poznanstvo i selektivni pristup) može samo - moralna nula.