S njemačkim parlamentarnim izborima u nedjelju je završilo kritično razdoblje, ciklus nešto dulji od godinu dana, u kojem je odlučivanje građana nekoliko različitih država na biralištima odredilo smjer kojim će Europa ići dalje. Sad treba konačno krenuti.
Imao sam privilegiju da izvještavam sa svih tih važnih izbora za Europu. U lipnju 2016. bio sam na biračkom mjestu u predgrađu Londona s vodećim britanskim euroskeptikom Nigelom Farageom i gledao kako, zajedno s 52 posto biračkog tijela, bira izlazak iz EU misleći da time zabija nož u srce europskom projektu, premda razvoj događaja pokazuje da su zagovornici Brexita možda zabili nož u srce globalnoj, otvorenoj Britaniji.
U ožujku 2017. gledao sam kako nizozemski Trump Geert Wilders gubi izbore i kako njegova tlapnja o populističkom proljeću u Europi pada u vodu.
Jedne tople svibanjske noći u Parizu stajao sam u oduševljenoj gomili Macronovih birača i gledao kako novi francuski predsjednik izlazi na pozornicu ispred Louvrea uz zvukove Ode radosti, himne EU. Umjesto trijumfa nacionalista i euroskeptika, čiji bi dolazak na vlast u Francuskoj smrtno ranio EU, pobijedio je francuski Europejac.
U nedjelju navečer, u CDU-ovu izbornom stožeru u Konrad-Adenauer-Haus u Berlinu, gledao sam kako Angela Merkel izlazi na pozornicu s četvrtim kancelarskim mandatom nadohvat ruke.
Istina, šest milijuna Nijemaca na ovim je izborima dalo glas za ekstremno desnu stranku Alternativa za Njemačku (AfD), iz koje se čuju ksenofobni i povijesno revizionistički stavovi. Tih 13 posto za AfD nije, naravno, tako dramatično visoko kao 52 posto Britanaca koji su glasali za Brexit uglavnom na temelju nacionalističkih ili lažnih argumenata, ili 48 posto Amerikanaca koji su iz sličnih poriva glasali za Donalda Trumpa. Ali, i 13 posto ekstremnog nacionalizma u Njemačkoj izaziva zebnju naprosto zato što je to – Njemačka. Zemlja koja se uzdignula iz pepela mračne nacističke prošlosti da bi postala svjetlo nade za demokratski i gospodarski napredak u Europi ponovo, po prvi put nakon Hitlerova doba, u parlamentu ima znatan broj zastupnika izabranih na veličanju svog “Volka” i gađenju drugih i drugačijih.
Kancelarka Merkel priznala je da je osobno odgovorna za tu polarizaciju biračkog tijela u kojoj je AfD-u prebjeglo milijun CDU-ovih birača, pola milijuna SPD-ovih itd. Polarizacija se, naravno, dogodila ponajviše na kancelarkinoj politici dobrodošlice prema migrantima. Zajedno s milijunom izbjeglica i migranata, Merkel je 2015. u Njemačku uvezla i nestabilnost koja se pretvorila u toliki rast ekstremne desnice.
Ali, kad sudimo o Merkel iz naše, hrvatske perspektive, nemojmo nikad zaboraviti da bi ta nestabilnost bila parkirana na našim granicama, i unutar naših granica, da je Merkel nije odlučila uvesti u Njemačku. Mađarski premijer Viktor Orban je bio taj koji je tu nestabilnost jednostavno izvezao, prebacio iz svoje zemlje na Hrvatsku kad je odlučio izgraditi ogradu od žilet-žice na granici sa Srbijom (i kasnije s Hrvatskom). Da Njemačka u tim danima, kad je pet do deset tisuća dnevno iregularnih migranata prelazilo hrvatske granice, nije imala politiku prihvaćanja svih tih ljudi u Njemačkoj, kaos bi umjesto u Njemačkoj bio tu kod nas i na Balkanu, samo puno gori kaos nego u Njemačkoj.
Ciklus velikih izbora koji su percipirani kao preduvjet prije kojeg se ne može početi odlučivati o reformi i daljnjem razvoju EU je, dakle, završio. Što nas dalje čeka?
S koalicijom “Jamajka” u Njemačkoj (crni CDU/CSU, žuti FDP, Zeleni) smanjene su šanse za Macronovu ideju velike reforme EU s posebnim proračunom euro zone, zajedničkim ministrom financija i novim mehanizmima transfera novca za posrnule članice euro zone. Liberali iz FDP-a kažu da su izričito protiv toga da Njemačka plaća račune drugih u euro zoni, a Merkel ni sama od početka nije bila sklona tome, pa joj protivljenje FDP-a dobro dođe kao izgovor zbog kojeg ne može pristati na sve Macronove želje.
Drugo, ona će sve više razmišljati o tome kakvu će Njemačku ostaviti nakon četvrtog mandata? Hoće li ostaviti CDU s još milijun ili više prebjeglih birača k AfD-u? Ili će se boriti da vrati i onih milijun koje je izgubila? A kako će ih vratiti? Već sada se osjeti poriv unutar CDU-a da kancelarka postane manje liberalna, a više konzervativna u svom radu, i manje sa zajedničkim europskim, a više s nacionalnim njemačkim interesom na pameti.
I dosad je, naravno, kancelarku Merkel vodio njemački interes. Sad će još više.
Znači Njemačka je u biti nas spasila jer je prihvatila sve te izbjeglice koje bi inače ostale na prostoru Balkana !!! Pa tko je pozvao sve te "izbjeglice" u Europu ??? Ako me sjećanje još služi upravo ih je Merkelica pozvala !!! Eto im ih !!!