Tri mjeseca prije općih izbora u Bosni i Hercegovini poznati su svi sudionici izborne utrke. Iako je još rano upuštati se u prognoze izbornih rezultata, neupitno je da će u listopadu doći do značajnih promjena u vlasti, barem na nekim razinama.
To se prvenstveno odnosi na Predsjedništvo BiH, jer dvojica od trojice članova nakon dva mandata više nemaju pravo kandidiranja. Zahvaljujući između ostalog i toj činjenici Hrvati će gotovo sigurno ovaj put sami izabrati svog člana državnog predsjedništva. U protekla dva izborna ciklusa većinski bošnjački SDP iskoristio je brojčanu malobrojnost Hrvata i kandidiranjem Željka Komšića dokopao se hrvatske pozicije u Predsjedništvu. Kandidati hrvatskih stranaka nisu imali nikakve šanse protiv discipliniranog i u to vrijeme vrlo brojnog SDP-ova (uglavnom bošnjačkog) biračkog tijela. No, takva vrsta izbornog inženjeringa nije donijela ništa dobro BiH pa ni onima koji su ga provodili pa su ovaj put i SDP i ostale bošnjačke stranke odustale od takve prakse.
Hrvatima su “prepustili” da sami biraju svog predstavnika u Predsjedništvu BiH, a najveće šanse da dođe do te pozicije daju se lideru HDZ-a BiH, Draganu Čoviću, kojeg podupire i više drugih hrvatskih stranaka okupljenih u Hrvatskom narodnom saboru. Jedini iole ozbiljan protukandidat mu je Martin Raguž iz HDZ-a 1990., dok se kontroverznom predsjedniku Federacije Živku Budimiru i Anto Popović iz Komšićeve Demokratske fronte (DF) ne daju nikakve šanse. Koalicija oko HDZ-a BiH izvjestan je pobjednik i parlamentarnih izbora unutar hrvatskog biračkog tijela, a jedino pitanje je hoće li osvojiti više od dvije trećine hrvatskih glasova.
Bošnjačke podjele
Mnogo neizvjesnija i uzbudljivija bit će izborna bitka na bošnjačkoj političkoj sceni. Potvrđuje do i podatak da se čak 10 kandidata nadmeće za bošnjačku poziciju u državnom predsjedništvu. Uz aktualnog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića iz SDA, tu je i sve popularniji medijski magnat Fahrudin Radončić (SBB) te kao neovisni kandidat bivši reis ul-ulema Islamske zajednice u BiH, efendija Mustafa Cerić. Svojevrsna iznenađenja priredili su SDP i DF. Lagumdžijina stranka pad popularnosti pokušava zaustaviti kandidaturom poznatog novinara Bakira Hadžiomerovića, dok je Komšić predložio također novinara i društvenog aktivista Emira Suljagića.
Bošnjačko biračko tijelo je najbrojnije, ali je politički ipak podijeljeno na uvjetno kazano ljevičare i tradicionaliste. Predizborna gužva je na oba pola, što se najbolje vidi upravo u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Za glasove tradicionalista i konzervativnog biračkog tijela bore se Izetbegović i Cerić, ali i Radončić koji vješto balansira i ulazi na prostor deklarativno građanski orijentiranih stranaka, ali i onih nacionalno jasno definiranih bošnjačkih stranaka kakva je SDA. Ipak, procjenjuje se da će se “neovisni” Cerić teško moći nositi sa stranačkim mašinerijama koje stoje iza Izetbegovića i Radončića. Islamska zajednica BiH odlučno se ogradila od Cerićeve kandidature pa je upitno koliko će imama i hodža na terenu među muslimanskim vjernicima agitirati za bivšeg reisa.
S druge strane, dvije “građanske” bošnjačke stranke, koje za sebe vole reći da pripadaju ljevici, prvi put odmjeravaju snagu na izborima. Nakon što je Komšić napustio SDP i osnovao Demokratsku frontu priklonio mu se značajan broj esdepeovaca nezadovoljnih načinom na koji Zlatko Lagumdžija vodi SDP zadnjih godina. Obje stranke su za predsjedničke kandidate na izborima istaknule javnosti poznate, ali politički neistrošene kadrove. Stoga je vrlo neizvjesno hoće li novi bošnjački predstavnik u tročlanom Predsjedništvu BiH biti iz redova tradicionalista ili građanski orijentiranih stranaka. Tim prije što je i unutar tih uvjetno kazano stranačkih polova jaka konkurencija.
Utrka za bošnjačkog člana državnog predsjedništva zapravo je samo personifikacija sukoba i raslojavanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Dosadašnje iskustvo govori da je u BiH nemoguće formirati stabilnu vlast bez najmanje dvije bošnjačke stranke, a trenutačno se za dominaciju unutar najbrojnijeg biračkog tijela gotovo ravnopravno bore četiri stranke – SDP, SDA, SBB i DF. Prve dvije su se prilično kompromitirale u protekle četiri godine koliko su vodile vlast na razini entiteta Federacija BiH i značajno sudjelovale u državnoj vlasti. Ovo je po mnogim ocjenama najgore izborno razdoblje od završetka rata, a najveća faktura za to ispostavlja se stranci koja je dobila najviše glasova na prošlim izborima – SDP-u. Formiranje vlasti bez legitimnih hrvatskih predstavnika, svađe s koalicijskim partnerima i korupcijske afere Lagumdžijinih ministara prilično su srozale popularnost SDP-a i bit će pravo iznenađenje ako ta stranka postigne i približno jednak uspjeh kao prije četiri godine.
Dio odgovornosti za sadašnje stanje pripisuje se i SDA. No, ta je stranka ipak bila u sjeni SDP-a, a od polovine mandata više je djelovala u oporbi nego u vlasti, barem na državnoj razini i u nekim županijama. Mnogo veći problem SDA jesu unutarnji sukobi koji traju već godinama između pristalica još uvijek aktualnog predsjednika Sulejmana Tihića i zamjenika predsjednika Bakira Izetbegovića. Sukobi su kulminirali u proteklih nekoliko mjeseci otkako se Tihić zbog bolesti prilično politički pasivizirao, a Izetbegović pokušao iskoristiti situaciju i potpuno ovladati strankom. Kod tihićevaca u SDA postoji strah da će Izetbegović stranku vratiti u potpuno konzervativno okrilje u kojem je bila za vladavine njegova oca Alije.
Mnogo je lagodnija pozicija Radončićeva SBB-a i Komšićeva DF-a. Te dvije stranke nastupaju kao oporba i relativno novi igrači na političkoj sceni. Nisu obilježeni korupcijskim aferama i spremni su na poslijeizbornu suradnju sa strankama kojima Hrvati i Srbi daju većinsku potporu. Nije mali broj onih koji vjeruju da bi eventualni izborni uspjeh tih dviju stranaka bio šansa za deblokiranje političkih odnosa unutar zemlje, premda se i SBB i DF protive daljnjoj decentralizaciji, na kojoj inzistiraju srpske stranke, i teritorijalnoj i ustavnoj reorganizaciji kakvu prizivaju hrvatske stranke.
Dodikova nacionalna retorika
Do značajnih promjena moglo bi doći i unutar srpskog političkog spektra u BiH. Višegodišnja dominacija Milorada Dodika i njegova SNSD-a u Republici Srpskoj, uzdrmana je još na lokalnim izborima 2012. godine, kada je SDS osvojio vlast u većem broju općina. Ta stranka koju je utemeljio Radovan Karadžić godinama je nosila teret ratne prošlosti pa ju je međunarodna zajednica ignorirala. Međutim, SDS se u proteklih nekoliko godina kadrovski pročistio i politički profilirao pa je sada znatno prihvatljiviji i političkim partnerima u Federaciji, ali i strancima čiji animozitet prema Dodiku i njegovoj zapaljivoj retorici svakodnevno raste.
Nekoliko investicijskih afera i korupcijskih skandala uzdrmalo je SNSD-ovu vladavinu, a u prilog Dodiku ne ide ni činjenica da su se sve značajnije oporbene stranke, predvođene SDS-om, ujedinile u Savez za promjene. Tako objedinjene ozbiljno ugrožavaju Dodikovu ponovnu kandidaturu za predsjednika entiteta, a još više kandidaturu Željke Cvijanović (SNSD) za članicu Predsjedništva BiH. Oporba je Dodiku suprotstavila sve popularnijeg esdesovca Ognjena Tadića, a Željki Cvijanović iskusnog Mladena Ivanića (PDP) kojem je malo nedostajalo da na prošlim izborima pobijedi tadašnjeg SNSD-ova kandidata Nebojšu Radmanovića. Ono čega se u SNSD-u još više pribojavaju je gubitak parlamentarne većine na razini RS-a, što bi i Dodikovu očekivanu pobjedu na predsjedničkim izborima značajno obezvrijedilo.
Dok oporba uglavnom govori o neuspješnoj ekonomskoj politici SNSD-a i korupcijskim aferama aktualne vlasti, Dodik glavni izborni adut pronalazi u nacionalnoj retorici i priči o zaštiti i jačanju RS-a. Pitanje je, međutim, hoće li i u kojoj mjeri te nacionalne teme ovaj put imati prolaz među srpskim biračima. Izborna će utrka među srpskim strankama svakako biti neizvjesna do zadnjeg trenutka, a ukoliko SDS i druge oporbene stranke preuzmu parlamentarnu većinu na entitetskoj razini to će imati i te kako veliki utjecaj i na formiranje vlasti na razini države BiH, gdje je Dodikov SNSD u zadnjih osam godina bio nezaobilazan čimbenik. Zvuči paradoksalno, ali i Amerikanci i Europska unija danas priželjkuju izborni neuspjeh onih kojima su svesrdno pomagali da svojedobno dođu na vlast, a to su prije svih Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik.
>>Hrvati porijeklom iz BiH moraju se prijaviti za izbore
Paradoksalno je, ali SAD i EU sada priželjkuju poraz onih koje su donedavno podupirali. Vidjeno vec x puta diljem svijeta ...trebam te da ti iskoristim prirodna bogastva...zamaglim oci sa humanitarnim donacijma....itd a poslusnici se obogate a narod- raja ?