Predsjednička funkcija u parlamentarnoj demokraciji spada u ostatke monarhizma, s tom razlikom da se republikanski monarsi rađaju na biralištu a pravi monarsi u rodilištu. U drugome je manje-više isto: jedni i drugi žive na visokoj nozi, kreću se u visokome društvu, imaju poslugu na dvoru, paze na dvorske manire, zaštićeni su tjelesnim čuvarima i okruženi lakejima. Naši „monarsi“ su se iselili iz Visoke, ali na još viši standard stanovanja; razlozi sigurnosti baš i nisu uvjerljivi zna li se da je ozloglašeni kralj Aleksandar prije fatalnog puta u Marseille boravio u Visokoj, i da je Tito, s toliko neprijatelja, tamo sigurno dolazio dok mu Ivan Krajačić nije izgradio bolju rezidenciju na Pantovčaku.
Kad nešto moraju raditi, predsjednici republika obavljaju finije poslove; oni spadaju u aristokratski dio profesije koja zna biti gruba: uživaju slavu, a ne odgovaraju za loše stvari u državi i u društvu, osim ako se sami ne podmeću. Uglavnom, današnji demokratski monarsi spadaju u zaštićenu političku vrstu koja u nas neće iščeznuti ni kad se ispune svi uvjeti da se počnu porađati u Saboru, makar i carskim rezom. Lako je objasniti zašto se naši kandidati za predsjedničke funkcije toliko bore da dobiju više vlasti; nitko ne ide na Rubikon da bi tamo pecao ribu. Teže je objasniti da ne misle na to da bi s većim ovlastima natovarili na leđa teže breme odgovornosti; od toga su pošteđeni sve dok u zaštićenom državnom parku vegetiraju kao fikus. Od njih se, ruku na srce, ne očekuje da riješe probleme države, koje oni i ne proizvode, pa uživaju privilegiju da im građani ne isporučuju račune za svoje probleme. Nisu oni ni u ovome poretku lažnoga parlamentarizma sasvim razvlašteni, ako će na pravi način koristiti ono ovlasti koje im je ostalo kod prelaska granice između sistema (polupredsjedničkog) koji je bio skrojen po mjeri Franje Tuđmana, i sistema (parlamentarnog) koji je postao tijesan njegovim nasljednicima.
Ni Stipe Mesić ni Ivo Josipović, ni Kolinda Grabar-Kitarović nisu vodili kadrovsku politiku u državi, dosta su daleko bili od državne kase, a društvenu imovinu nisu mogli dijeliti šakom i kapom. Prilagođavali su se, ne s jednakim (ne)uspjehom, novim prilikama, umjesto da prilike prilagođavaju sebi. Prvi Tuđmanov nasljednik sudjelovao je u svojoj političkoj eutanaziji, očito sa sviješću da jedan čovjek ne može više voditi državu, i da Hrvatska poslije Tuđmana ne treba Tuđmana. Mogu kritičari i protivnici štošta predbacivati Mesiću; on je oslobodio predsjedničku funkciju viška vlasti s kojom je u ratu bilo lakše voditi državu i donositi teške odluke, a u miru bi opterećivala ionako krhke demokratske institucije. Mesićev nasljednik upao je u kalup koji nije sam gradio, pa se u njemu osjećao izoliranim. Nešto je tome, možda i previše, pridonosio Zoran Milanović tako što je Ivu Josipoviću ciljano gurnuo na periferiju državne vlasti, da ne bi umanjivao njegovu dominaciju u centru.
Sadašnja predsjednica krenula je s velikim i nerealnim ambicijama da će predsjedavati prosperitetnom i uspješnom državom; ona zna najbolje da nije dočekala ostvarenje svojih obećanja. Zato kreće iznova. Ako je politika (samo) govor, onda predsjednica-kandidatkinja nije ostajala dužna: govorila je i kad je trebalo i kad nije trebalo. Šutnja može prikriti nedostatak mišljenja, možda i uvjerenja, a nekad i znanja; govor može štošta prikrivati, ali može i razotkriti što čovjek (ne) misli.
Ako je to seksizam...
Ostavila je Kolinda Grabar-Kitarović dosta različitih govorničkih „bisera“ o ozbiljnim političkim i povijesnim pitanjima od kojih će, vjerojatno, njeni „neprijatelji“ sastavljati buduće optužnice. Bit će živo(sti) u kampanji. U tome što bi joj se moglo „prišiti“ nema, valjda, ništa skare dnoga da bi se nacija trebala unaprijed sablažnjavati. O Predsjednici bi se, kao i o svakom drugome kandidatu, trebalo suditi na osnovu onoga što je poduzimala ili nije poduzimala, što je govorila ili nije govorila. Zašto bi privatni život, ako je on posrijedi u tajanstvenoj operaciji „prišivanja“, sustizao samo ženu kad je toliko muškaraca prije nje prošlo Pantovčakom a da im se nije ništa „prišivalo“? Ako je ikakav seksizam posrijedi, što se sugerira između redaka, Kolindu Grabar-Kitarović trebale bi braniti sve ženske i sve muške udruge, a osobito mješovite; ako se o politici radi, morat će se braniti sama. Unaprijed valja računati s time da će se iznadprosječno mnogo prljavoga veša valjati budućom kampanjom; hoće li na Pantovčaku ostati Kolinda Grabar-Kitarović ili netko od “izazivača”, ne bi bilo toliko važno za državu da budući obezvlašćeni predsjednik neće najavljivati budućeg premijera.
Bitka za Pantovčak strateški je toliko bitna u perspektivi presudnije bitke za Markov trg da su se i sijamski blizanci iz Neovisnih za Hrvatsku uspjeli razdvojiti. Poraz Kolinde Grabar-Kitarović bio bi teži Plenkovićev neuspjeh nego što je Josipovićev neuspjeh bio poraz Zorana Milanovića: aktivirao bi sve protivnike sadašnjeg premijera. HDZ vrije više nego što je vrio SDP u sličnoj prilici. Prije nekoliko mjeseci, izgledalo je da birače ne treba ni mučiti s izlaskom na biralište, da će HDZ na svim instancijama državne vlasti pomesti konkurenciju i naslijediti sam sebe; nije to ni dalje nemoguća misija, hrvatska stožerna stranka ima najveće potencijale kod birača; pitanje je može li ih, narušena jedinstva i ugrožena morala, više mobilizirati, pa sigurno postaje moguće, moguće postaje vjerojatno, a vjerojatno više nije sigurno. To se odnosi i na Predsjednicu. Nova situacija očito brine, čak i nervira, sudi li se po nekim novim zaletavanjima, i samu Kolindu Grabar-Kitarović: nju okolnosti pozivaju, čak i prisiljavaju, da ubrza odluku, da na startu utrke ne bi izgubila prednosti branitelja naslova.
Njezinu je kalendaru Andrej Plenković u velikoj mjeri prilagodio zakašnjelu rekonstrukciju vlade, da joj nekoliko ministarskih hipoteka ne bi stajalo kao uteg na nogama; ako mu se „prirodna kandidatkinja“ priklonila, vjerojatno više iz interesa nego iz uvjerenja, ne znači i da mu se poklonila. Ona se odmiče koliko može, i pokazuje, kao na odnosu prema manjinama i migrantima, tipičnim temama trampovske tvrde desnice, da će biti i svoj kandidat, a ne samo kandidat HDZ-a. Kad su već u Saboru pale prve besjede o mjestu plakanja i cmizdrenja u politici, trebalo bi objasniti zbog čega i kandidati za Pantovčak toliko nariču za lijesom u kojem je pokopan bivši polupredsjednički sistem kad bi i oni morali znati da je umro od starosti. Hrvatska se na vrijeme oslobodila autoritarnog sistema, ali je zadržala hermafroditsku strukturu izvršne vlasti, s dvije glave koje ne misle isto, čak i kad su iz istoga legla.
U javnome prometu uknjižio se termin fikusa koji zbunjuje i stvara kontradikciju između vlasti i ovlasti, između statusa i utjecaja. Kako predsjednik Republike uopće može biti fikus ako je na čelu države? Samo je Mesić podnosio svoj podređeni položaj a da nije bio fikus: znao je vješto, nekad zametnuti, a nekad nametnuti svoj ego misleći, kao pravnik, da mora poštovati Ustav koji mu je smanjio mjeru, ali da kao političar mora braniti vlastitu egzistenciju; politika počinje od taštine a na njoj ne mora i završiti. Prema Josipoviću su kritičari bili nemilosrdniji kad su htjeli opisati njegov profesorski lik na Pantovčaku, a on sam više je djelovao striktno, kao nastavnik prava, nego razbarušeno, kao umjetnik glazbe.
Na predsjednički položaj Grabar-Kitarović došla je bez Mesićeva političkoga iskustva i bez Josipovićeva profesorskog staža, ali energijom s kakvom ni sam Franjo Tuđman nije raspolagao. Ona se nije pomirila s time da nema u ruci realne poluge državna vlasti pa je znala funkcionirati kao paralelna vlada, a nije prihvaćala da s ono malo vlasti može raditi puno dobrih stvari. Šefa države hrvatski je Ustav ovlastio da se brine za „redovito i usklađeno djelovanje“ (institucija) i za „stabilnost državne vlasti“.
Predsjedničkoj funkciji u Hrvatskoj nametnut je kompleks manje vrijednosti, dobrim dijelom iz animoziteta prema nositeljima same funkcije, ali i zbog toga što su oni iz pozadine teško izbijali u prvi plan. Kolindi Grabar-Kitarović mora se priznati da nije previše „cmizdrila“ što nema ovlasti; udarala je po HDZ-ovoj Vladi dok sama nije izmakla toljagu, da se ne bi uvjerila da svaka batina ima dva kraja, a poslije toga izgubila se u traženju novoga identiteta, po slici i prilici Andreja Plenkovića. Rigidnu je desnicu morala napustiti, da ne ostane bez službene stranačke podrške, što bi bila zanemariva tehnička operacija da ta frakcija desnice nije napustila nju. Hoće li uskoro bujica i taj primjerak neuzvraćene ljubavi donijeti kao svježi eksponat u muzej prekinutih političkih veza?
Neće predsjednici biti lako ostati vjernom Plenkoviću i njegovoj umjerenoj političkoj liniji, povratiti izgubljeno povjerenje na desnici a zadržati izglede da pobjedu traži na centru. Previše je u istim stvarima državne politike bila i „za“ i „protiv“ da bi u tim lutanjima i vratolomijama prošla bez ikakve štete. Pozvala je na Pantovčak vukovarskog gradonačelnika, što bi bilo normalno s obzirom na grad koji predstavlja da Ivan Penava nije otkazao poslušnost Ustavnome sudu glede pisma i jezika srpske manjine. Ustavni stručnjaci ne misle da je predsjednica prešla crvenu crtu nepoštovanja najviše državne vlasti, ali je politički sasvim blizu tome. Nitko nije iznad Ustavnog suda; iznad predsjednika Republike je Ustavni sud, koji može procjenjivati njegove poteze i odluke, čak i pokretati pitanje njegove odgovornosti. Pozivajući Penavu, a ne i „druge strane“ u sporu oko pisma i jezika srpske manjine, da bude moderator ili pomiritelj, ona je povjerovala da je u stanju „kišobranom zaustaviti slapove Niagare“. Između žrtve i zločinca, šef (pravne) države uvijek je na strani žrtve, i u manjim zločinima od onih koji su počinjeni nad Hrvatima u Vukovaru; svatko bi u tim prilikama pazio da ne stvori nove žrtve. Točno je da su pripadnici srpske zajednice 91. napravili strašne zločine mišlju, riječju i djelom; za to počinitelji nisu adekvatno kažnjeni.
Pomiriti, a ne raspiriti
Točno je, također, da su Srbi 2019. manjina u Vukovaru, i da uživaju ustavnu zaštitu ravnopravnosti, na što zaštitnici države također moraju misliti. Nisu to ni sasvim isti ljudi. „U demokraciji”, pisao je A. de Tocqueville, “svaka je generacija novi narod.“ Na šefu države je odgovornost da pomiruje, a ne da raspiruje, da potiče dijalog, a ne da ga zatvara, s punim uvjerenjem da su mnoge hrvatske žrtve još nekažnjene i da je bilo i neraščišćenih zločina nad Srbima. Vukovar zasluženo pamti svoju prošlost grada mučenika i grada heroja, ali se radi budućnosti i on mora udaljiti od fanatika koji „znadu brojiti samo do jedan“.
Ako Penava dovodi u pitanje obveze koje nameće Ustavni sud, može li šefica države primiti Penavu a da ne bude protiv Ustavnoga suda? Koliko bi Škorina sjena opet mogla gurnuti Kolindu Grabar-Kitarović prema desnici? Što bude više konkurirala Škori, to će teže čuvati veze s umjerenim glasačima, koji bi na kraju mogli odlučivati u svim slučajevima; bude li se okretala od Škore, moglo bi joj se dogoditi da otpadne u prvome krugu a da lakše pobijedi u drugome, ako se nađe u izbornome finalu. S gledišta cilja, svaki je izbor rizičan; s gledišta sredstava, kandidati za hrvatskoga predsjednika manje će (po)griješiti pođu li od toga da će jedan, ili jedna, od njih, tko god pobijedi, biti buduće lice države.
Papir trpi svašta.