Najprije ju je odveo u Donji Lapac. Šutke je promatrala taj zabačeni kutak svijeta. Sljedeća njihova postaja bio je Gračac.
– Ovdje ostajemo – kazao joj je.
Oduševila se. Nakon Lapca, Gračac je izgledao kao Kalifornija.
Prepričava nam tu pomno isplaniranu zgodu od prije devetnaest ljeta Branimir Mikić zvani Brana, podrijetlom Slavonac, a u duši i Slavonac i Ličanin. Inženjer je šumarstva, upravitelj šumarije u Svetom Roku, pučki pjesnik, a u tambušarkom sastavu Krajcar iz Gračaca svira berdu. Rođen je u Slavoniji, u Požegi, živi u Ličkom Osiku. Supruga Sandra je Požežanka. U Slavoniji je bila nezaposlena, u Lici, otkako je došla, radi.
Vukli smo jedni druge
– Kad smo dolazili u Liku, mislili smo da idemo na privremeni rad. A sad više nema povratka. Imam 52 godine i postao sam većinski vlasnik svog života. Prestar sam za novi početak, premlad za mirovinu – priča nam Mikić u svojoj vikendici u Svetom Roku, na imanju koje nosi naziv “Veleposlanstvo kod Krečara”. Njegovu obitelj u Slavoniji svi znaju pod nadimkom Krečari jer su gasili vapno pa je Brana odlučio taj komadić svoje slavonske osobnosti prenijeti na ličko ognjište.
Obitelj Mikić, u kojoj su još studentica drvne tehnologije Doris i gimnazijalac Matija, samo je jedna od brojnih koja se proteklih godina u potrazi za boljim životom iz Slavonije doselila u Liku, vrativši tako “vlak bez voznog reda” koji je prometovao nakon Drugog svjetskog rata – kada su siromašni Ličani trbuhom za kruhom odlazili u bogatu Slavoniju – na polaznu stanicu. Ono što je nekoć Ličanima bila Slavonija, danas je Slavoncima Lika.
– Ma, vukli smo mi Slavonci ovamo jedni druge. K’o Hercegovci – smije se Branimir.
– Umjesto natpisa Gračac, na ulazu u mjesto može pisati Požega – kaže Mikić dok u restoranu “Kralj Zvonimir” s Ninom Mumić prebrojava koliko se obitelji samo u Gračac doselilo iz Slavonije. Izračunali su da ih je četrdesetak.
Nina je, eto, iz Slavonskog Broda, a restoran u Gračacu vodi sa zaručnikom, Požežaninom Zvonimirom Mesićem. Konobarica Snježana Župarić podrijetlom je iz Županje, kao i kuharica Štefica Jazvec čiji je suprug Tomislav iz Prkovaca kod Vinkovaca.
– Nostalgija postoji, al’ ovdje nam je dobro – kaže Tomislav.
– Kad sam tati rekla da se selim u Liku, šokirao se. A sad vidi da sam tu sretna. Uostalom, moj se šukundida iz Like doselio u Slavoniju i ja sam se na neki način vratila korijenima. Ipak, srce me i dalje vuče u Slavoniju, al’ ovo je sada moj dom – govori Nina koja posljednjih četrnaest godina živi u Gračacu gdje jednom godišnje organizira večer Slavonaca pa u “Kralju Zvonimiru” tada zapjeva tamburaški sastav Castrum iz Požege. Trend je započeo nakon Oluje kada su Slavonci počeli naseljavati Liku i nastavio se do današnjih dana. Posvjedočit će to i 32-godišnji Darko Bijelić iz Pakraca koji se lani doselio u Gospić i nakon pet dana zaposlio se u restoranu “Prašina” u Podoštri, selu na cesti prema Karlobagu. Prije Darka je u Liku došla njegova tadašnja djevojka, a sada supruga Sanja Horvat iz Lipika. Ona je terapeutkinja po struci, no u Slavoniji nije mogla naći posao.
– Sad je terapeutkinja u staračkom domu. Ja sam prvi put u Gospiću bio za Božić 2014. godine, kad sam joj došao u posjet. A sad smo tu kupili stan, u Lici smo imali slavonske svatove... I tu ostajemo. Ljudi su nas dobro prihvatili – kaže Darko žureći se poslužiti goste. Drugom konobaru, Nenadu, taman je bila završila smjena pa se na terasi zagužvalo. I Nenad je došljak. Prije nekoliko mjeseci doselio se iz Osijeka.
Trideset i pet kilometara od slavonske prijestolnice bio je do prije sedam mjeseci dom obitelji 28-godišnjeg Dejana Kovačevića. Taj komercijalist po struci odbio je ponuđeni posao u Zagrebu i zaposlio se u Poljoprometu u Ličkom Osiku. Dva mjeseca nakon što se smjestio u Gospiću, za njim su iz Branjina Vrha došli supruga Lidija i sin Lukas. Ona se zaposlila kao trgovkinja, dječak ide u vrtić. Njihovi su se susjedi i prijatelji iz Baranje i Slavonije rasuli po svijetu:
– Odlaze i mladi, ali i ljudi od 50-60 godina. Mi nismo htjeli. Uvijek kažem da će za mene ostati više posla kada svi odu. Ima stvari koje i u Lici treba mijenjati i možda smo baš mi mladi koji smo ovamo došli oni koji će to učiniti. Susreo sam tu policajca koji je došao iz Baranje, klesara koji se prije dvije-tri godine doselio iz Osijeka. Vjerujem da Lika ima perspektivu, stalno su ovdje nekakva događanja, koncerti, likovna akademija, regata... U Gospiću su tri fakulteta, dolaze turisti sa svih strana svijeta. Atmosfera je opuštena, puno je toga pozitivnije. Primijetio sam da je poljoprivreda drukčija nego u Baranji. Mi smo se kao obitelj ovdje odlično snašli, a Lukas je već pokupio neke riječi pa govori zera, kruv, trišnje... – ističe Kovačević.
Službenih podataka o tome koliko se Slavonaca preselilo u Liku nema jer ih, po svemu sudeći, nitko i ne vodi. Policija ima tek podatke da je od početka ove godine pa do 5. rujna iz pet slavonskih županija radi odlaska u inozemstvo prebivalište odjavilo 3450 osoba. Stoga mnogi kažu da Slavoniju nije zahvatio val migracije nego val evakuacije.
Rascjepkano zemljište
– Nekada bogata regija koja je privlačila stanovništvo iz tada pasivnijih i zaostalijih hrvatskih krajeva kao i izvanhrvatskih destinacija, postaje prostor značajnog iseljavanja stanovništva, demografskog starenja i gospodarske stagnacije. Slavonci odlaze u Irsku, Njemačku, ali i unutar Hrvatske - u Zagreb, Liku i druge destinacije. Razloga je više: od ratnih razaranja, izbjeglištva, ukupne devastacije prostora, deindustrijalizacije, nekonkurentne poljoprivrede.
Analizirajući BDP po stanovniku u hrvatskim županijama, u posljednjih nekoliko godina vidi se da su na posljednjim mjestima na tablici četiri slavonske županije; Virovitičko-podravska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska, Vukovarsko-srijemska, dok je nešto bolje plasirana Osječko-baranjska županija čije sjedište Osijek, kao četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, ima gospodarski i svaki drugi potencijal koji omogućuje čitavoj županiji bolju poziciju u odnosu na ostale županije u Slavoniji. U ukupnom nerazvoju treba izdvojiti relativno neefikasnu poljoprivredu. U tom gospodarskom sektoru rascjepkano i usitnjeno zemljište jedna je od prepreka. Tu je i problem PIK-ova, socijalističkih kombinata koji se privatiziraju, ali često pod nedovoljno jasnim okolnostima. Problem navodnjavanja Slavonije nije riješen i ostaje samo kao predizborno obećanje različitih političkih aktera. Restrukturiranje poljoprivrede trebalo bi početi od niskoproduktivne proizvodnje prema uzgoju kultura visoke dohodovnosti, voća i povrća, uz istodobni razvoj prerađivačke industrije. Industrija Slavonije dijeli sudbinu ukupnog industrijskog kompleksa u Hrvatskoj, koja je u razdoblju tranzicije doživjela djelomični bankrot, uza znatno smanjenje radnih mjesta i povećanje broja umirovljenika, nezaposlenih i korisnika socijalne pomoći. Od popisa 1991. do onoga 2011. Slavonija je izgubila oko 170.000 stanovnika – kaže dr. sc. Dragutin Babić, znanstveni savjetnik u Institutu za migracije i narodnosti.
– Mali čovjek ne može opstati u Slavoniji, a Lika je u posljednjih pedesetak godina iseljavana pa nama fali radne snage; i umne i fizičke. Nalazimo se na raskrižju s Dalmacijom, kod nas su bolji uvjeti života nego u Slavoniji, a ljudi dolaze tamo gdje se bolje živi. Mislim da mi u Lici dobro živimo – govori jedan od ličkih poslodavaca, Robert Čačić, vlasnik mesnice i klaonice Cesarica. Među njegovim radnicima ima i Slavonaca, i Zagoraca i Podravaca... Baš kao i kod Željka Tušaka, vlasnika pekara i trgovina koje vodi sa sinom Danijelom.
– Kod nas su veće plaće nego u Slavoniji. Pekari dobiju oko šest-sedam tisuća kuna. Ma, nije bitno gdje živiš, već kako živiš – priča Tušak koji se nakon 30 godina života i rada u Zagrebu sa suprugom vratio u rodnu Liku, u Gospić.
– U Slavoniji nema posla, a mi pružamo dobre uvjete radnicima. Ali i iz Like ljudi odlaze i doći će i ovdje do velikih problema jer neće imati tko raditi pa ćemo morati uvoziti radnu snagu. Ipak, najveći je problem što nam ovi koji dolaze pobraše ženske – kaže smijući se Mario Brkljačić iz Gospića, vlasnik građevinske tvrtke u kojoj je prosječna plaća između šest i osam tisuća kuna.
Ono od čega Brkljačić “strahuje”, uistinu se počelo događati. Evo na primjer, Ličanku je “pokupio” Slavonac iz Bilica pokraj Pleternice, Mario Kapetanović, mesar u Cesarici. Kapetanović je zapravo povratnik u Liku – kod Čačića je bio došao raditi prije sedam godina, a onda je u Lici upoznao Josipu i skupa su otišli u Slavoniju gdje je Mario dobio stalni posao, podigao kredit i za 28.000 eura kupio kuću s dvorišnim zgradama. Rodile su se Viktorija i Valerija i s kreditom i plaćom od četiri tisuće kuna, koliko je zarađivao kao mesar, jednostavno nije išlo. Josipa se oduševila kad joj je prije tri godine predložio da se vrate u Liku. U Ostrvici, gotovo pustom selu nadomak Gospića, za šest tisuća eura prije godinu dana kupili su zemlju i u ratu devastiranu kuću. Mario danas opet radi kod Roberta Čačića. Mesar je. Plaća mu je u Lici 8000 kuna.
Bilo je hrabro doći...
– Za isti posao ovdje dobijem dvostruko više. Uspio sam otplatiti kredit, no za imanje u Slavoniji sada, bez obzira na to koliko sam uložio, ne bih mogao dobiti ni 20.000 eura. I zato ga neću prodavati. U Lici nam se rodila i Valentina i vjerujem da ćemo se na proljeće uspjeti useliti u našu kuću u Ostrvici. Uzgajat ćemo svinje, makar samo za sebe. Ne planiram se vraćati u Slavoniju jer ondje nema budućnosti ni za nas ni za našu djecu. Ljudi masovno odlaze. Srce me vuče, ali ne živi se od ljepote – kaže 29-godišnji Mario, zabivši kolac u zemlju gdje će biti njegov vrt. Da raskrči šipražje oko svog novog doma pomaže mu Tihomir Markov, radni kolega i prvi susjed u Ostrvici. Tihomir je u Liku došao iz Ždralova kod Bjelovara, a nakon dvije godine za njim su stigli supruga Marina i kćeri Mateja i Petra.
– Oboje smo radili, a oboje radimo i ovdje, s tom razlikom što ovdje mjesečno jedno zaradi onoliko koliko smo u Bjelovaru zarađivali zajedno. Kćeri su se brzo privikle na novo društvo i školu. Tu nam je prva liga, kupili smo kuću i čim dobijemo struju i unesemo namještaj, možemo se preseliti iz podstanarstva u Ličkom Osiku – kaže Tihomir.
– Trbuhom za kruhom, eto zašto sam došao – govori Alen Validžić koji se iz Ivankova preselio u Gračac gdje je upoznao svoju Anelu, prognanicu iz Kaknja.
– Mislio sam ostati godinu, maksimalno dvije. Ali napravio sam tu kuću, oženio se, imam troje djece – Doris, Gabrijela i Patrika. I ne planiram se vratiti u Slavoniju – priča puneći tačkama drva koja sprema za zimu. Na Liku se itekako privikla i Željka Ergotić, profesorica u Strukovnoj školi u Gospiću. Ovdje joj je dom već sedamnaest godina. Odrasla je u Strizivojni kod Đakova, a sa suprugom Draženom iz Oriovca živjela je u Slavonskom Brodu i kao inženjer strojarstva radila u Đuri Đakoviću. Zatim se dogodilo da su oboje ostali bez posla, a vlasnik stana u kojem su živjeli najavio im je otkaz podstanarstva. Sinu Josipu bile su četiri godine.
– Raspisan je natječaj za posao u školi u Gospiću, javila sam se i prvi put u životu došla ovamo zbog razgovora za posao. Suprug i ja smo se doselili, sin je ostao s bakom i djedom, dok nismo uredili stan koji smo dobili na korištenje. Bilo je hrabro doći ovdje gdje nikoga nismo znali, ali nije bilo vremena za čekanje. Mislim da nismo pogriješili. I suprug i ja radimo, tu nam je rođena kći Karla. Danas se jako teško živi u Slavoniji. Ljudi možda nisu gladni, ali nemaju novca. Vidi se to po neobnovljenim fasadama, ali i uz cestu gdje ljudi, ne bi li dobili koju kunu, prodaju voće i povrće, što god imaju. Nikada nije bilo tako – priča profesorica čiji je radni kolega, također profesor strojarstva Dražen Bičanić, Slavonac iz Starog Petrova Sela.
Dobro se, govori Željka Ergotić, privikla na ličku klimu, ljeti se preko dana kupa u moru jer do Karlobaga je samo četrdesetak kilometara, navečer spava kod kuće, u hladnom. Za razliku od Slavonije, ovdje nema komaraca, a navikla se i na ovdašnju zimu. Igor Hak, upravitelj šumarije u Gračacu, i nakon trinaest godina pamti svoj dolazak u Liku. Kad je stigao, bilo je 80 centimetara snijega pa je umjesto ključeva podstanarskog stana u ruke dobio lopatu.
– Otako smo ovdje, postali smo poput Ličana, najveći jebači. Pola godine se jebem sa snijegom, a pola s drvima – obrazlaže pučki pjesnik i autor zbirke pjesama “Žica fali” koju je je objavila Matica hrvatska, Brana Mikić krenuvši put kuće Petra Rajkovića, umirovljenog željezničara koji je kao desetogodišnjak iz Like otišao u Sisak, pa se prije dva desetljeća vratio na svoje. U Rajkovićevoj vikendici smještenoj u dvorištu obiteljske kuće, da mu se nađe pri ruci i da u njoj može uživati svaki dan, dva puta tjedno okupe se Krajcari. Denis Golubić, policajac koji se doselio iz Daruvara, tad zapjeva, a na tamburama ga prate Đakovčanin Slaven Šadl, Tomislav Jazvec iz okolice Vinkovaca, došljak iz Slavonskog Broda Tomislav Knežević i mlada nada – harmonikaš Nikola Belančić čiji su roditelji u Liku došli iz Zagreba. Zapjevaju tad slavonske, dalmatinske, ličke... Prisjete se zgoda iz mladosti, poput one kad je Brana Mikić sa svojom Sandrom došao u Liku, tad još vjerujući da će se brzo vratiti u Slavoniju jer će ondje biti bolje...
>> Hrvatski otoci izumiru - iznutra
>> 10 godina hrvatske stagnacije: manje je stanovnika i zaposlenih, a više iseljenih
