Roman poznatoga izraelskog pisca Davida Grossmana “Kad je Nina znala” već je izazvao veliku pozornost u Hrvatskoj. Ništa čudno. Radnja romana koji je objavila Fraktura jednim se dijelim odvija u Hrvatskoj, točnije u Čakovcu i na Golom otoku, tj. Svetom Grguru. Pokretačica radnje je stvarna osoba, Čakovčanka židovskog podrijetla Eva Panić Nahir rođena Kelemen, osoba burne povijesti za koju se kao rijetko zanimljivu povijesnu osobu zainteresirao još Danilo Kiš. A onda ju je i Grossman izabrao za temu romana razorne snage koji se itekako tiče jugoslavenske, a onda i hrvatske povijesti. U Grossmanovu romanu ima mnogo zanimljivih rečenica kao i u svim velikim romanima.
O izraelskoj današnjici, o suvremenoj, samostalnoj Hrvatskoj, o izraelskim ateistima, o promiskuitetnim osobama, o fatalnim ljudskim izborima, o dječjem odgoju, o odnosu prema povijesti, o sudbini... Ali, meni osobno najzanimljivija je prilično hrabra Grossmanova rečenica “Goli otok je bio gori od Auschwitza”.
Riječ je o rečenici koju bi svakako trebalo dublje analizirati. I koja se nikako ne tiče samo literature niti samo Grossmanovih likova, kako stvarnih tako i onih nestvarnih. O rečenici koja baca novo svijetlo na jugoslavensku povijest i na jugoslavenski antifašizam. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, Goli otok je plod antifašističke jugoslavenske vlasti. I nije to samo eksces. Nikako. Nego plod jednoga opasnog sustava, sredstvo zlokobnog zastrašivanja koje je trajalo predugo a da bi ga se moglo zanemariti i prepustiti tupom povijesnom zaboravu. Na čemu se intenzivno radilo desetljećima. Nastao je Goli otok u onim prijelomnim vremenima kada su se lomili dobri odnosi između Jugoslavije i SSSR-a. Između Staljina i Tita. Između, da se malo igramo parafraziranja, dva oka u glavi. I između dva moguća oblika komunističkog društva koja su, između ostalog, proklamirala pravdu i jednakost. Bilo je i do sada knjiga o Golom otoku. Drugo je pitanje koliko su bile čitane i ozbiljno uzimanje u obzir.
Ali, nije baš čest slučaj da se Golim otokom okuša pisac Grossmanova, dakle najvišeg mogućeg ranga. Pisac koji je obilato citiran. Koji je u povlaštenom šeširu iz kojega se izvlače kandidati za Nobelovu nagradu, koja je, primjerice, izmaknula izraelskom piscu Amosu Ozu. U izučavanju Golog otoka lucidni Grossman, koji se kao rasni intelektualac i pisac naučio plivati i protiv struje, bio je ubojito minuciozan. Osobno je posjetio tu tužnu skupinu otoka koja je danas ostala u rascjepu između neproučene povijesti i iskomercijaliziranog hrvatskog turizma koji bi zarađivao i na najvećoj ljudskoj patnji. Razgovarao je o logoraškim danima i s Evom Panić Nahir, koja je u međuvremenu i preminula. Konzultirao se i s hrvatskim povjesničarima. I doista neobično potresno opisao golootočke torture, a to se posebno odnosi na sliku o logorašici Veri koja svojim tijelom štiti malu biljku od razornoga golootočkog sunca. I tako danima. Bez vode. Gotovo slijepa. Gladna. Puna vlastitih izlučevina.
Kako bi udovoljila suludoj naredbi sadističke logoraške čuvarice koja se nemilosrdno iskaljuje na junakinji partizanskog pokreta. Junakinji koja je bila udana za krivu osobu. Junakinji koja se nije htjela odreći supruga, a onda ni vlastitih ideala. Za koje je bila spremna i poginuti u borbi protiv Nijemaca. Pri tome nije mogla znati da će najgore stradati baš od vlastitih drugova. Od onih kojima je čuvala leđa. Od vlastitoga pobjedničkog pokreta, i to u trenutku kada su tom pokretu najviše trebali prekaljeni heroji i poštenjačine. Ali da. Povijest su opet prigrabili pokvarenjaci i mutikaše. I nadmudrili idealiste. A Grossmanova Vera je ostala žrtva povijesti koja je i vlastito dijete zanemarila i dovela u opasnost kako ne bi oskvrnula životnu ljubav. Ipak, pri tome nije ispala poražena, nego pobjednica, i to ne samo moralna.
A pobjednicom ju je proglasila baš literatura, i to ona Grossmanova. Pobjednicom će je proglasiti i svaki čitatelj koji pročita ovaj roman u kojem se može puno saznati o povijesti, a još više o životu. I to životu koji je dovoljno životan da može pobijediti i povijest. I nadživjeti je u najplemenitijem smislu. Zato je Grossmanov roman oda ljudskim osjećajima i ljudskoj ljubavi. I svim heroinama koje nisu izdale svoje ljubavi ni u onim trenucima kada je to bilo najpragmatičnije i moglo im spasiti barem preživjeli dio obitelji.
Dobrodošao doprinos cijenjenog Grossmana aktualnoj u Hrvatskoj njegovanoj kulturi uvažavanja žrtava svih strana. Sjajno!