Ovih dana proslavili smo blagdan Svih svetih. Obično svece doživljavamo kao izvanvremenske uzore i zaštitnike, koji su živjeli u davnim stoljećima, pa iako im se vjernici redovito mole i preporučuju, nekako se boje hoće li oni baš razumjeti naše vrijeme i njegove tegobe.
No, proglašenjem svetim pape Ivana Pavla II., čiji smo blagdan proslavili 22. listopada, nekako se mijenja i percepcija svetaca. Imamo sveca, koji je živio među nama, čijim smo potezima svjedočili, koji se zauzimao za priznanje hrvatske države i borio za mir na ovim prostorima...
U obiteljskim albumima mnogi imaju fotografije s njime, a u glavama nam još odzvanjaju njegove riječi izrečene na hrvatskom jeziku tijekom njegova tri posjeta Hrvatskoj. A ako mu je toliko bilo stalo do Hrvatske za života, onda nema razloga ne vjerovati da smo i u Nebu dobili istinskog zagovornika.
Rijetki su nas pape „poznavali u dušu“ kao taj naš slavenski papa, a gotovo nijedan nije toliko pridonio našoj međunarodnoj prepoznatljivosti u svijetu kao Wojtyła. Zahvaljujući svome položaju, ali i karizmi te komunikacijskim sposobnostima, privlačio je pozornost globalne javnosti, a zahvaljujući stalnoj borbi za mir, napredak i pravednost postao je jedan od najvećih autoriteta suvremenog svijeta.
Koristio je tu snagu kako bi pomagao različitim društvenim skupinama, ali i državama i nacijama u izvlačenju iz anonimnosti, ukazivanju na njihove probleme, promicanju njihovih posebnosti i vrijednosti... Tako je od početka svoga pontifikata 1978. postao i zagovornik Hrvata, o kojima se tada premalo znalo, a sami nismo bili u mogućnosti predstaviti se svijetu jer su teme nacionalnog identiteta u komunističkoj Jugoslaviji bile tabu.
O važnosti papina „brendiranja“ Hrvatske premalo je napisano, iako je tijekom svoga dvadesetsedmogodišnjeg pontifikata (do 2005.) posvetio Hrvatima više od 780 poruka, čestitki, zahvala i govora (ili ih je spomenuo u raznim obraćanjima upućenima svijetu).
Među njima je i velik broj poruka koje se tiču hrvatskog identiteta, vjere, povijesnog hoda, sadašnjosti i budućnosti, te su nedvojbeno bile moćan alat u međunarodnom pozicioniranju Hrvata i Hrvatske.
Analizirao sam sva ta obraćanja za poljski znanstveni časopis Poznańskie Studia Slawistyczne kako bih utvrdio kako je papa Ivan Pavao II. percipirao Hrvate i hrvatsku državu i kako ih je predstavljao svijetu te došao do zaključka kako je riječ o jednome od najboljih poznavatelja našeg identiteta te najuspješnijih promotora među svjetskim velikanima.
Za razliku od aktualnog pape Franje, koji je fokusiran na čovjeka i društvene skupine, a ne na narode i njihove posebnosti, poznato je kako je papa Ivan Pavao II., uz zauzimanje za pojedinca, itekako vodio računa i o identitetu naroda.
Tako su identitet i povijest Hrvata bili njegova česta tema. Gotovo da nema govora ili važnijeg obraćanja kroz koji nije provlačio neki od tih elemenata. Redovito je govorio o hrvatskom narodu kao prvom slavenskom narodu koji je prihvatio kršćanstvo i postao dio zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga te vjernom savezniku Svete Stolice.
Rado je ukazivao na osviještenost ranih hrvatskih vladara da se od Bizanta okrenu Rimu i prihvate savez s Kristovim namjesnikom. Posebno je cijenio stoljetnu odanost unatoč mnogobrojnim izazovima. Naglašavao je tešku sudbinu, odnosno patničku prošlost hrvatskoga naroda, te goleme žrtve za više ideale, pa i obranu Europe.
Nije se libio prikazati hrvatski narod i kao žrtvu komunističkog režima te zala fašizma i nacizma, čijim je simbolom smatrao zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca. Volio je uspoređivati hrvatski i svoj poljski narod. A jedna od poveznica je istinska pobožnost i odanost Gospi.
Hrvate također predstavlja kao narod s bogatim kulturnim nasljeđem, tradicijom i običajima, ali i iseljenički narod. Zanimljivo je kako je doživljavao Hrvate i kao poveznicu istoka i zapada, odnosno susretište različitih kultura i vjera. Znao je često naglasiti kako je Hrvatska lijepa zemlja ponosnih ljudi.
Zanimljivo je kako su prvi kontakti Hrvata s budućim papom započeli još dok je bio krakovski nadbiskup pa je započeo pontifikat s priličnim poznavanjem hrvatske povijesti i izazovne sudbine u okvirima socijalističke Jugoslavije.
Godine 1976. tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić pismeno ga je izvijestio o početku devetogodišnje proslave jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, a kardinal Wojtyła uzvratio je čestitkom, u kojoj hrvatski narod naziva bratskim te podsjeća na dodirne točke u povijesti hrvatskog i poljskog naroda, uključujući i zajedničke vladare te svetu braću apostole Ćirila i Metoda.
Iste godine kardinal Wojtyła uputio je pismo kardinalu Franji Šeperu, koji je kao papin izaslanik u Solinu predvodio veliko slavlje tisućite obljetnice prve poznate Gospine crkve na hrvatskom tlu, što ju je izgradila kraljica Jelena. U tom pismu od 21. srpnja 1976. papa ističe sličnosti poljskog i hrvatskog naroda te uloge žena u povijesti dvaju naroda (kraljice Jelena i Dabrowka).
U istom pismu Gospu naziva „Kraljicom Hrvata i Kraljicom Poljaka“ te ističe dva svetišta – ono u Solinu i Čenstohovi. Dvije godine kasnije, nekoliko mjeseci prije nego što će krakovski kardinal postati papa, Krakov je pohodio zagrebački nadbiskup Kuharić, gdje je zajedno s Wojtyłom predvodio radničko hodočašće u marijansko svetište Pyekari te održao propovijed na hrvatskom jeziku. Prema svjedočenjima sudionika, taj je susret dodatno produbio povezanost Hrvata s budućim papom.
Prvi papin govor na hrvatskom jeziku, a u kojem govori i o hrvatskom identitetu, izgovoren je 30. travnja 1979. u bazilici svetog Petra u Rimu, gdje je papa predvodio svetu misu s hrvatskim biskupima i hodočasnicima, slaveći 1100. obljetnicu izmjene pisama između kneza Branimira i pape Ivana VIII. te blagoslova što ga je daleke 879. papa uputio Branimiru i hrvatskom narodu.
U tom govoru, posvećenom stoljetnim vezama Hrvatske i Svete Stolice, papa ponovno ističe poveznice između Hrvata i Poljaka te spominje „Bijelu Hrvatske“ koju naziva pradomovinom Hrvata i svojim zavičajem.
Petnaest dana nakon spomenute proslave Branimirova jubileja u Rimu, papa je poslao pismo zagrebačkom nadbiskupu Kuhariću i hrvatskim vjernicima, a koje je bilo čitano po hrvatskim crkvama na domovinskom dijelu proslave.
U pismu od 15. svibnja 1978. papa ponovno podsjeća na stoljetnu vjernost Hrvata Svetoj Stolici te posebno naglašava ulogu kneza Branimira: „Nema sumnje, smjelo djelo kojim je knez Branimir u doba raskola između Istočne i Zapadne Crkve od Bizantskog Carstva svom dušom i srcem prešao na stranu Rima i Zapada, učinilo je stvarnost Hrvatske katoličkom.“ Naglašavajući vjernost Hrvata papi, Ivan Pavao II. ju naziva to čudesnijom i pohvalnijom što je bila izvrgnuta stoljetnim navalama, te trpjela nevolje.
Završavajući devetogodišnju proslavu jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, u Mariji Bistrici je 8. i 9. rujna 1981. održan Nacionalni euharistijski kongres – NEK. Tom prigodom je papa Ivan Pavao hrvatskim vjernicima uputio poruku putem Radio Vatikana, a potom i pismo, koje je bilo pročitano pred sudionicima Kongresa.
U njemu je papa ukazao na niz elemenata hrvatskog identiteta: Hrvati su se odlikovali brojnim potomstvom, Hrvati bi trebali biti narod koji spaja i povezuje, hrvatske katoličke obitelji trebale bi promicati svetost, Hrvati su odani Majci Božjoj, povijest Hrvata obilježena je patnjom...
U posebnom pismu mladima pročitanom na domovinskom slavlju Međunarodne godine mladih, u zagrebačkoj katedrali 27. listopada 1985. papa Ivan Pavao II. ponovno podsjeća kako je vjeru u Isusa Krista „hrvatski narod primio prije trinaest stoljeća, prvi među slavenskim narodima“.
Istodobno je ukazao na posebno poslanje mladih Hrvata: „Vi mladi katolici, jer živite na susretištu Istoka i Zapada, u dodiru s različitim narodima i kulturama u zemlji, kao što je Jugoslavija (...), posebno ste pozvani da u potpunoj svijesti svoga vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta razvijate dijalog s kršćanima drugih vjeroispovijesti, s muslimanima te s onima koji ne vjeruju“.
Obraćajući se mladima iz Zadarske nadbiskupije na svetoj misi u Rimu 14. prosinca 1985., papa se spomenuo i svoga prethodnika pape Siksta V. nazvavši ga „velikim dobrotvorom Hrvata“. A o drugom velikanu, kojeg Hrvati smatraju svojim, jer je rođen na području današnje Dalmacije, svetom Jeronimu, papa je govorio 21. listopada 1989. u prigodi posjeta crkvi i Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima u Rimu. U propovijedi ga je nazvao „vašim suzemljakom, velikim Dalmatincem, osobitim uzorom pobožnosti i služenja riječi“.
Iznimno važni za „vanjsko brendiranje“ Hrvatske, poglavito u katoličkom svijetu, bili su posjeti pape Ivana Pavla II. 1994., 1998. i 2003., koji uvijek privlače pozornost svijeta. Pritom treba imati na umu rijetkost činjenice da poglavar Katoličke Crkve u relativno kratkom povijesnom razdoblju pohodi više puta jedan narod, kao što je bio slučaj s hrvatskim narodom.
Tijekom svih triju papinih posjeta, Hrvatska je, uglavnom u pozitivnom kontekstu, bila jedna od glavnih vijesti u svim svjetskim medijima. Sveti Otac je tijekom trećeg pohoda Hrvatskoj otvoreno lobirao za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ističući kako će “bogata hrvatska baština pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti”. Papa je tijekom prvih dvaju posjeta pozvao hrvatski narod i na praštanje te otvorenost prema drugima.
Nakon prvog posjeta Hrvatskoj, Ivan Pavao II. na općoj audijenciji u Rimu 14. rujna 1994. dao je ponajbolji opis hrvatskog kršćanskog identiteta ističući sve ključne poveznice Hrvata i Svete Stolice. U listopadu 1998. na svome drugom pohodu Hrvatskoj u Mariji Bistrici proglasio je blaženim kardinala Alojzija Stepinca, koji je “služeći Bogu i narodu” tijekom Drugog svjetskog rata i komunističkog poraća postao simbolom pravednosti i mučeništva.
Papa je beatificirao Stepinca unatoč žestokim otporima mnogih koji se u to vrijeme nisu libili optuživati kardinala za nacionalizam i ustaštvo zbog njegove pozicije na čelu Crkve u Hrvatskoj u doba Nezavisne Države Hrvatske.
Time je pridonio rasvjetljavanju tog dijela hrvatske povijesti te osvijetlio kardinalov lik u svjetlu mučeništva te borbe za najugroženije i dostojanstvo svakog čovjeka. Na povratku iz Hrvatske, na općoj audijenciji u Vatikanu, 7. listopada 1998. papa je analizirao svoj pohod Hrvatskoj te je simbolično opisao blaženog Stepinca, ali i hrvatsku povijest: „U njegovu je liku sažeta cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovoga stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma“.
Iščitavajući obraćanja pape Ivan Pavao II. posvećena Hrvatima ili upućena hrvatskom narodu, možemo zaključiti da se pokazao jednim od boljih poznavatelja hrvatskog identiteta te postao jedan od najvećih i najutjecajnijih promotora tog identiteta među svjetskim velikanima. Od njega možemo učiti kako se i sami možemo mudrije predstavljati kršćanskome svijetu.
>> Papa: Zabrana ređenja žena u Katoličkoj Crkvi je trajna i neće se mijenjati
