Predsjednik Josipović odmah nakon završetka službene proslave ulaska Hrvatske u EU, na Pantovčaku je, zajedno sa slovenskim kolegom Pahorom, organizirao susret s predsjednicima država regije, a za svoje prvo službeno putovanje, kao predsjednik nove EU članice, izabrao je Bosnu i Hercegovinu. Mediji u regiji su blagonaklono popratili ove poteze jer im je očito drago što se Hrvatska nije uzoholila i okrenula leđa susjedima na Balkanu.
Međutim, reakcije u hrvatskoj javnosti su nekako podijeljene. Velik je broj građana koje sam spomen regionalne suradnje prilično iritira i koji se pitaju – nismo li se posljednjih desetak godina pošteno namučili u pregovorima s EU da bismo se konačno maknuli iz „balkanske krčme", a sad opet šaljemo poruku svijetu da ne možemo bez nje i da nam je draži problematični jugoistok od naprednijeg sjeverozapada. Drugi pak pragmatično pozdravljaju ove poteze jer znaju da nam je i dalje živjeti i razvijati odnose s istim susjedima, bez obzira na šengensku granicu. A treći čak regionalnu suradnju smatraju nekom vrstom hrvatske obveze, pa misle da bi nam sama Europa zamjerila kad ne bismo nastavili s procesom „europeizacije" regije, makar nam se takvi pokušaju često čine uzaludnima.
Strah od "Jugosfere"
Pojmovi regije, odnosno Zapadnog Balkana, jugoistočne Europe ili bivše Jugoslavije, kako vam je draže, prilično su ispolitizirani u javnosti i često izazivaju negativne konotacije. Naime, hrvatskim građanima su još svježe traume iz bivše Jugoslavije. Sjećamo se i nedavnih pokušaja nekih članica EU da države bivše Jugoslavije napreduju prema punopravnom članstvu isključivo „u paketu". Znamo koliko je Hrvatska morala podnijeti diplomatskih i lobističkih napora da se počnu cijeniti i vrednovati individualni napori i sposobnosti. Zato su se mnogi plašili i samog izraza „Jugosfera" kao neke nove, makar i vrirtualne, zajednice.
S druge strane regionalna suradnja je Hrvatskoj nametnuta kao jedan od važnih preduvjeta za europske integracije, još Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Jako se pazilo kako se Hrvatska odnosi prema susjedima, je li otvorena za suradnju, pruža li im dovoljno potpore, prašta li za učinjena joj zlodjela i sl. Takav pristup je imao i benefita - od rasta izvoza i ulaganja na susjednim tržištima do zajedničke borbe protiv kriminala. Međutim, kad je u pitanju politka, regionalna suradnja je u jednom trenutku postala kompleks naših političara, koji su se čak bojali stvari nazvati pravim imenom, a kamoli zauzeti se za hrvatske nacionalne interese u susjedstvu, kako netko u Bruxellesu ne bi krivo protumačio takva nastojanja. To se najbolje zrcalilo u pasivnom odnosu službenog Zagreba prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji su doslovce bili ostavljeni na vjetrometini političkih spletkarenja i potpunoj dominaciji druga dva naroda. Službeni Zagreb je znao šutjeti i na neke potpuno nedemokratske i anticivilizacijske poteze srbijanskih vlasti. Sve je to frustriralo građane, koji su bili svjedoci dodvorništva, čudne politike nesvrstavanja i pretjerane blagonaklonosti, koja često nije bila uzvraćena.
Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije. Više se ne mora bojati da će joj netko od euro-birokrata prigovoriti zbog nedovoljne taktičnosti prema susjedima. Dapače, sad se naši političari konačno mogu riješiti svih onih kompleksa i strahova od uvjetovane suradnje s regijom i početi razmišljati o regionalnoj politici na temelju interesa i pragmatizma. Naime, već je postalo iritirajuće koliko je regionalna suradnja postala nekom vrstom mantre ili opravdanja naših političara pred Europom, pa je vrijeme da potpuno neopterećeno zacrtamo svoje nove vanjskopolitičke ciljeve i odnose prema susjednim zemljama. Vrijeme je da iskoristimo neke propuštene šanse, da zatvorimo neka dugo otvorena poglavlja, a oko nekih pitanja konačno bez straha otvorimo konstruktivan pa i kritički dijalog.
Pritom moramo voditi računa da hrvatska politika dobrim dijelom mora slijediti europsku politiku prema jugoistoku Europe. No, to ju ne sprječava da proaktivno dadne novi i konstruktivan impuls tim odnosima. Dapače, Europska unija je konačno u Hrvatskoj dobila blizak i realan model koji bi druge ex-Yu države trebale slijediti i čiji bi ih uspjeh trebao motivirati. U tom smislu inicijative koje je pokrenuo predsjednik Josipović valja pozdraviti. Međutim, ostane li sve na kurtoaznim gestama i susretima bez konkretnih pomaka na terenu, za novu šansu ćemo se teško izboriti. Hrvatski doprinos stabilnosti regije će se itekako cijeniti među preostalih 27 država članica, a budimo iskreni – Hrvatsku će balkanski partneri uvažavati i truditi se oko EU onoliko koliko se naša zemlja pokaže uspješnom i poštovanom u novoj zajednici.
Pritom su interesi i EU, i Hrvatske prema regiji prilično kompatibilni. Primjerice, u zajedničkom nam je interesu da sve susjedne države postanu članice EU, kako bi Balkan prestao biti crna rupa Europe, a Hrvati stalni graničari. Zajednički im je cilj da se BiH razvije u normalnu i uspješnu državu tri zadovoljna naroda. Pritom je hrvatska obveza zaštiti i prava oko pola milijuna Hrvata, koji ostaju živjeti s druge strane granice i koji su u BiH samo formalno konstitutivni i ravnopravni. U zajedničkom nam je interesu da se i Srbija europeizira te da provede nužne reforme, koje je Hrvatska iskusila na svojoj koži i koje su nam pomogle da postanemo normalnije društvo. U hrvatskom je interesu da i nakon izlaska iz CEFTE naše tvrtke nastave nesmetano poslovati i izvoziti na susjedna tržišta, da tamošnje tvrtke ulažu u Hrvatsku, da ljudi i robe sa što manje problema prelaze granicu, da bude što manje šverca i umreženog kriminala, da se bolje poštuju manjinska prava... S druge strane, bosanskohercegovački, srbijanski, crnogorski ili makedonski lideri, ako imaju imalo mudrosti, objeručke će prihvatiti bilo kakvu ponuđenu suradnju iz Zagreba, jer su ulaskom Hrvatske u EU dobili potencijalnog zagovornika u Bruxellesu ali i dobrog savjetnika na putu prema euroatlantskim integracijama.
Ljubomorni na Hrvatsku
Čak i oni koji su poteklih mjeseci bili ljubomorni na Hrvatsku valjda su shvatili da je Hrvatska mukotrpno zaslužila članstvo i da će svojim djelovanjem unutar europskih institucija uvelike moći utjecati i na njihov napredak. Baš zato, Hrvatska se ne bi trebala prerano razbacivati obećanjima kako će svi susjedi u nama imati bezuvjetnu potporu. Možda bi bilo mudrije da Hrvatska konačno zauzme europski gard i prijateljski upozori komšiluk da moraju, poput nas, propisno položiti sve ispite ukoliko žele u viši razred, a da im Hrvatska itekako može pomoći u svladavanju gradiva. Na koncu, kad je u pitanju regionalna suradnja, valja podsjetiti kako je vrijeme da jednakovrijednom regijom počnemo smatrati i Austriju, Italiju i Mađarsku, s kojima imamo puno dodirnih točaka i međusobnih interesa.
