Roman “Bernardijeva soba” Slobodana Tišme s podnaslovom “Za glas (kontratenor) i orkestar” 2011. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen u Srbiji. NIN-ova nagrada Tišmi je automatski omogućila da dobije i nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu sezone. Krajem prošle godine roman “Bernardijeva soba” objavila je zagrebačka Meandar Media i to u originalu. Slobodan Tišma, rođen 1946. godine u Vojvodini konceptualni je umjetnik i pjesnik koji je velikog traga ostavio u rock glazbi i to napose u grupama La strada i Luna.
Kada je NIN-ov žiri baš Tišmin roman proglasio najboljim, izazvalo je to iznenađenje u tamošnjim kulturnim i literarnim krugovima jer je Tišma književnički (i društveni) asket koji izbjegava i svjetla reflektora i medije, a takva mu je i proza, iznimno osobenjačka i pomalo introvertirana. “Bernardijeva soba” je intimistički roman koji se bavi egzistencijalnim pitanjima jednog relativno mladog Novosađanina Pište Petrovića koji živi u očevu stanu (a otac mu je bio liječnik u JNA) i to u doba nakon raspada Jugoslavije. Majka je našeg Pištu, baš kao i muža, odavno ostavila i otišla u neku hipijevsku planinsku komunu na jug Srbije, otac je otišao živjeti u Split iz kojega se ne misli vraćati u Novi Sad, a u oficirskom stanu nastanili su se Pištini neprilagođeni i razbarušeni prijatelji koji su od rado viđenih gostiju postali bahati domaćini.
Pišta koji nigdje ne radi i ničime se ne bavi tako postaje višak u tom socijalističkom stanu u kojem je od svojih agresivnih prijatelja uspio sačuvati samo jednu jedinu sobu u kojoj se nalazi vrijedni modernistički namještaj poznatog hrvatskog arhitekta i dizajnera Bernarda Bernardija. Ta je brižno čuvana soba u kojem je elegantni namještaj umotan u plastiku predmet opsesivnog Piština obožavanja, baš kao i olupina nekada luksuznog sportskog Mercedesa s kožnim sjedalima koji se nalazi na ulici ispred Pištine zgrade. Taj čudesni auto iz kojeg su kradljivci ukrali sve što se ukrasti dalo Pišti postaje drugi dom i drugi stan, utočište za maštanja i opuštanje te udoban krevet za nužni odmor koji je Novosađanin spreman dijeliti samo s tajanstvenim mačkama.
U osami tog automobilskog leša koji je ipak zadržao neku fatalnu privlačnost i atraktivno gospodstvo, Pišta se sjeća čudnog slučaja s ljetovanja iz onih starih, boljih vremena kada se po Jadranskoj magistrali utrkivao s jednom mladom ženom koja je vozila sportski Mercedes, dok je on na raspolaganju imao samo očevu fenikscrvenu bubu. Djevojka je završila loše jer je svojim brzim i nadmoćnim Mercedesom upala u more, dok je Pišta u svojoj bubi otišao u trajni nemir i grižnju savjesti. No istoga dana kada je Pišta jurio iznad mora koje je za njega uvijek imalo snagu oceana, istom je jadranskom cestom prošla još jedna djevojka u Mercedesu, ali ona je bolje prošla jer nije imala nesreću. Koja je od tih djevojaka veselo mahala Pišti, nikada nije pouzdano saznao.
No saznao je da je arhitekt Bernardi umro tek koji dan nakon tragične utrke Jadranskom magistralom što je dodatno zagolicalo Piština maštanja i tankoćutni karakter. U “Bernardijevoj sobi” Tišma je majstorskim potezima pera portretirao ne samo svog intelektualističkog junaka s periferije zaljubljenog u klasičnu glazbu nego i slikovitu mizanscenu cijelog jednog grada koji autor uporno naziva Đurvidek, asocirajući na mađarizirano ime Novog Sada Újvidék. Izbjegavajući svaku doslovnost i dokumentarnost, Tišma u svoj kratki roman ipak ubacuje i elemente krimića.
Tu je i tajnoviti notes koji otkriva tko je vlasnik starog Mercedesa, a onda i Piština majka koja ga na kraju odvlači u svoju planinsku komunu gdje našega junaka doslovno razapinju kako bi ga duhovno očistili i spasili od prošlosti i sjećanja. A što je na kraju bilo s Bernardijevom sobom koja je u dječju i adolescentsku monotonu Pištinu svakodnevicu unosila dašak promjena i neke nedostižne otmjenosti? E ona je ispala fejk, baš kao i Pištin gubitnički život.
>>Predstavljanje knjige
