Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Husein Hasanefendić

Hus: Neki nisu željeli da Rahimovski i Hasanefendić budu prva imena u najvećem zagrebačkom bendu

Husein Hasanefendić Hus
Foto: Anto Magzan/Pixsell
1/9
16.10.2015.
u 11:56

Pomogli smo Johnnyju da pokrene karijeru, ali na kraju se pokazalo da Štulić nije najsjajniji čovjek

Za neke ljude ne treba posebnog uvoda, dovoljno je reći – na sceni je 40 godina. Upravo toliko godina slave Husein Hasanefendić Hus i njegova grupa Parni valjak. Ako se u našim okvirima može govoriti u terminima poput supergrupa, Parni valjak zasigurno je u toj kategoriji. Valjkov se jubilej poklapa s još jednom supergrupom. I Bijelo dugme kreće na jubilarnu turneju u istom razdoblju kada i zagrebački rokeri.

– Zapravo, oni su dvije ili tri godine stariji. Imali su već izdan album kada smo se Aki i ja tek upoznali i svirali s Grupom 220 – kratko će apsolvirati Hus podudarnost dva kultna benda.

Uspjeh kojim je prožeta karijera Parnog valjka daje Husu legitimitet da razgovara i o drugim stvarima. Njegovo se mišljenje poštuje.

:: Proslavili ste 30 godina, održali taj zadnji koncert pa se onda odlučili ponovno vratiti. Zašto?

Kad pogledam unatrag, pravi su razlozi našeg ondašnjeg prestanka umor i zasićenje. Tržište je bilo malo, svodilo se na Hrvatsku i Sloveniju. Teško je često se pojavljivati i zadržati interes ljudi. U onom nam je trenutku perspektiva izgledala dosta mračno i nismo mogli dopustiti da se 30 godina zidanja uruši. A zapravo nam je trebala pauza koju si nismo mogli priuštiti. Na malom se tržištu ne može akumulirati dovoljno novca za dužu pauzu u kojoj bi stvarao energiju za dalje. Svi smo na neki način ostali u glazbi i svatko se realizirao mimo benda, ali ta neka kemija, nešto što nas veže, ne samo ostavština, nego i gušt kad sviramo zajedno, ostali su. Jednostavno, kad zasviramo, uvijek zazvučimo veliko, postoji ta neka dobra vibra unutar benda. I onda smo kao gosti pozvani u Sax, svirao je izvorni Valjak i zaključili smo – ajmo dalje, zašto ne... Snimili smo singl „Nakon svih godina" da bismo vidjeli gdje smo. Koliko se promijenio afinitet publike, možemo li i dalje biti zanimljivi, a on je odlično prošao i potvrdio da još imamo nešto za reći.

:: Nekako se čini da je na našoj sceni određena praznina što se rocka tiče. Ili je to pogrešan dojam?

Ako bismo gledali kroz medije, onda taj dojam nije pogrešan. Ali, istina je da imamo gomilu bendova koji se jednostavno ne uspijevaju medijski eksponirati i afirmirati. Znamo svi kako mediji danas funkcioniraju, kakvi su formati u igri, pa je mladim bendovima jako teško skrenuti pozornost na sebe. Možda na nivou YouTubea i nekog sljedbeništva od nekoliko stotina ljudi, ali zakucati na velika vrata danas je gotovo nemoguće pa je privid kako je sve što postoji tu već godinama. No, u posljednje vrijeme ima nekih naznaka, recimo, Silente, bend koji je napravio nešto značajno. Pitam se, kada neka djevojčica u vrtiću, na pitanje što bi željela biti, odgovara: „Severina", što ne štima u toj slici? Severina je tu metafora, ali znate što želim reći. Čini mi se da društvo boluje od nekakvih bolesti prvobitnog akumuliranja kapitala gdje je materijalno isključivo mjerilo. Sve što donosi zaradu ili se misli da će donijeti zaradu pokušava se eksploatirati, a drugo, ono što hrani duh, što tjera na razmišljanje, što je kritički osvrt na svijet, to nekako dolazi u drugi ili treći plan. Radijske postaje sviraju ono što pretpostavljaju da masa želi. Činjenica je da dobar dio publike i želi ono što dobiva, ali negdje je i nekakva edukativna uloga koja bi morala biti prisutna.

:: Valjak je, međutim, i dalje poželjan i komercijalno uspješan.

Mi imamo veliki katalog, s dosta smo pjesama u kolektivnoj svijesti ljudi. Koliko god to zastrašujuće zvuči, biti 40 godina na sceni donosi neke privilegije pa se dio medija drugačije odnosi prema nama. Kada napravimo novi singl, lakše će nas zavrtjeti nego neki "no name" bend. Ima nekog poštovanja. No, to je i na neki način "tlaka" jer se moraš stalno potvrđivati. Namećeš svoje standarde koje moraš održavati ili nadmašivati. To je opet neki drugi krimen koji proizlazi iz tako dugog trajanja. S druge strane ne čini mi se da okupiramo prostor u kojem bi trebali biti mladi jer prostora za dobre izvođače sigurno ima. Kada nas nije bilo, nije nitko uskočio u naše cipele, nije se dogodio bend tog usmjerenja koji je postao velik jer je Valjak oslobodio prostor. Za sve ima prostora ako si dobar. Mi smo samo u prednosti što imamo puno ljudi kojima smo dragi, koji su odrasli uz nas. To je naša prednost, ali i odgovornost.

:: Nova je generacija odrasla uz drugi način konzumiranja glazbe.

U moje vrijeme čekali smo albume bendova koje smo voljeli kao duhovnu hranu. Mi smo zaista slušali, razmišljali, proučavali što žele reći i, naravno, zvuk je bio bitan jer je doživljaj glazbe bitno vezan uz dobar i autentičan zvuk koji je danas nestao u tim komprimiranim formatima. Prije nekoliko godina ponovno sam kupio vrlo kvalitetnu opremu za slušanje vinila. Bili smo nezadovoljni kada se pojavio CD jer je matematika koja je pretvarala prirodni ton u ono što čuješ bila loša. Sve je bilo nazubljeno i hladno. Vinil je plemenitije zvučao, autentično. Sada, kada sam izvukao svoju arhivu ploča, moja je kći bila u šoku! Osjetila je razliku, osjetila je pravi zvuk. Slušanje glazbe na pločama je ritual. Svjesno odvojiš vrijeme za to. Završi jedna strana koja ima tri ili četiri pjesme, jer više od 16-17 minuta po strani tehnički je problematično, pa moraš promijeniti stranu, moraš biti angažiran u slušanju glazbe. Ona tada nije pozadinski šum što joj je danas često uloga. Jednostavno svira s nekog telefona, računala, mp3, mp4, klinci imaju playliste prepune svega i svačega, dance, narodnjaci pa Dubioza, nisu profilirani kao klinci nekad prema vlastitim afinitetima. Radi se nešto drugo, a kao sluša se glazba bez doživljaja koji ona nudi. No, i muzika je postala takva da vrlo često ne nudi ništa, uklapa se u formate i nema baš previše nepredvidljivosti, sve se mora komprimirati, radiostanice odrežu solo i to je neki nesretan mozaik. U Americi se vinil vraća, a mislim da to ima veze sa standardom koji se diže. Otkako su izašli iz krize, ljudi imaju i ugodnije slobodno vrijeme u kojem se mogu posvetiti kvalitetnijoj zabavi. Nadam se nekom boljem vremenu, znam da se nećemo nikada vratiti na staro, ali nadam se da će glazba klincima opet značiti ono što je značila nama.

:: Novo je doba donijelo i sporenje oko prava u glazbi.

Pozadina svega uvijek je pohlepa. Problem je industrija, odnosno provideri sadržaja. Njima je u cilju da se što više vremena provodi na internetu, da se što više skida, da potrošiš što više gigabajta, a kada se pjesma sluša na streamingu, autor i izvođač dobivaju najmanje. Da ne spominjem ilegalno skidanje. Provider bi htio sve jer je platforma njegova. Mislim da to nije fer, taj fair share internet za koji se glazbenici bore jednostavno je humaniji. Isto kao što se užasavam od naših kapitalista koji su u kratko vrijeme stekli golema bogatstva na ljudima koji rade za minimalce. Imaju jahte vrijedne desetke milijuna eura, a zaradili su ih šljakeri koji rade za dvije i pol tisuće kuna i jedva preživljavaju. Kapitalizam koji se događa kod nas krvoločan je i primitivan. Vani je bar sofisticiran, ali i dalje krvoločan. Osim Skandinavaca. Tamo ima humanosti. Od pohlepe kreće sve zlo.

:: Uspjeh ima svoju cijenu, nerado se osvrćete na vrijeme kada je u cilju umanjenja nečijeg uspjeha bilo dopušteno iskoristiti bilo što, pa i nečije drukčije ime ili prezime.

Čini mi se da je to stvar mentaliteta. Sve ti mogu oprostiti osim uspjeha. Ne treba generalizirati, mi lagano sazrijevamo kao društvo, ali nismo još zreli. Prisutne su anomalije, negdje i u odnosu prema ljudima „čudnih" imena. Naravno da smo tijekom karijere imali problema, no problemi nikad nisu dolazili od publike, nego od pojedinaca i u nekakvim institucijama. Nerado govorim o tome jer me sama činjenica da smo na poziciji na kojoj jesmo donekle demantira. Ali, recimo, mi nikad nismo uspjeli dobiti dozvolu da napravimo koncert na Trgu bana Jelačića. Za 900. godišnjicu grada dobili smo zeleno svjetlo da na srednjoškolskom igralištu održimo koncert, što je meni bio san još iz vremena kada sam išao u V. gimnaziju, ali na kraju smo ipak dobili zabranu. Službeno obrazloženje bilo je smiješno, a ono koje je kolalo kuloarima i koje smo i mi doznali je grozno pa ne želim ni vjerovati u njega. To su skliske teme. Kada čovjek govori o takvim stvarima, možete ga tumačiti na razne načine. Nisam zbog toga imao egzistencijalnih problema, ali da nekim segmentima društva nije bilo baš drago da Rahimovski i Hasanefendić budu glavna imena najvećeg zagrebačkog ili hrvatskog benda, to je istina. Ja zapravo vjerujem u pozitivu među ljudima i zato "naoružan samo smiješkom hodam ja kroz grad". Zaista, tijekom cijele karijere, gdje god smo svirali, nije bilo nikakvih ekscesa. Samo dobra "vibra". Gadnijih problema bilo je kada smo skupljali novac za koaliciju 2000. Nismo bili angažirani s nečije strane, nego smo sami željeli potaknuti neku građansku svijest i pokazati ljudima da ne trebaju strahovati. Političari se u nas ponašaju kao neka Bogom dana elita, aristokracija, plemstvo, a oni su samo naši činovnici, oni nama moraju služiti, a ne obrnuto. U to vrijeme, kada smo tom gestom ljudima željeli poslati poruku da smo mi ti koji mijenjamo dok konačno ne dobijemo nešto dobro, bilo je dosta problema. Neki su sponzorski ugovori naglo otkazani bez ikakvih objašnjenja, bilo je vrlo ružnih susreta, vrlo ružnih telefonskih poziva. Ali, na neki si način spreman na konzekvencije, isto kao i kad napišeš pjesmu pa ti po njoj čačkaju i dobrohotni i maliciozni ljudi. Napravili smo ono što smo mislili da treba i to je za nas bilo to. Mi smo bend koji ne možeš kupiti za neku kampanju osim ako mi mislimo da je to neki put u bolju budućnost pa ima smisla. Bilo je ponuda, ali smo ih odbijali, a bilo je situacija i kada je bilo nezgodno odbijati.

:: Ni za pola milijuna eura?

Najgora je stvar u toj priči to što bi većina ljudi rekla: „Pa nije lud da ne uzme". To je ono najgore.

:: Vaša opcija na ovim izborima?

Teško pitanje. Moram reći da jednostavno zazirem od ljudi koji dolaze iz miljea tajnih službi i policije, a žele doći na vlast. Jednostavno mislim da su to ljudi jednog drugog kova. S jedne strane ni to što sada imamo nije baš briljantno, moglo se i moralo puno više. Generalno sam razočaran tom našom „elitom". Nerazumljivo mi je da ne uspijevaju ništa godinama. Ne možemo za ovu današnju situaciju kriviti samo "ove" koji su sada na vlasti jer su došli na rasulo, ali uspjeli su proizvesti novu gomilu problema. Kako to tumačiti? Nesposobnošću svih otkako je Hrvatske. Ili je u pitanju lopovština? Gdje su ti pametni ljudi koji su, baveći se politikom, trebali donijeli neki boljitak narodu, a ne sebi? Dijele se fotelje, svi smo svjesni trgovine koja je u toku i to je kao normalno. Vjerujem u ljude kao što su gradonačelnici Metkovića ili Omiša. Ima takvih pojedinaca još, ali teško da će oni doći na štih.

:: Dio je vaše povijesti još jedan angažirani pjevač.

U vrijeme kada smo se mi intenzivno družili, a to je bilo u doba kada nijedna njegova pjesma još nije ugledala svjetlo dana, čuo sam velik dio repertoara Johnnyja Štulića koji je bio drukčije iznesen, ali su misli, teme i stavovi bili isti. Trebalo je takvo nešto. On je značajno promijenio scenu kada je progovorio tim svojim jezikom. Promijenio je leksik. Nismo u kontaktu dugo i ne žalim zbog toga. Bio je jedan period kada je bio u Valjku, no to nije išlo jer je njegov ego bio prevelik. Mi smo mu pomogli da pokrene karijeru. Valjak je prvi snimio njegovu pjesmu, producirao sam mu prvi singl i pola je Valjka sviralo na njemu, ali se na kraju pokazalo kako Štulić i nije baš najsjajniji čovjek, da budem blag. Kada sam to jednom rekao javno, jedan me je bivši kolumnist vašeg cijenjenog lista izvrijeđao i između redova bio sam proglašen kurvinim sinom. Eto, nek' puca opet.

:: Ima li nešto što biste danas napravili drugačije?

Kada bih se vratio kroz vrijeme? Sigurno ne bih promijenio ovo što radim, možda bi to radio malo drugačije, ali ne bih mijenjao putanju. Meni je glazba zaista sve, samo što sam imao i sreću i nesreću. Sreća je bila u tome što smo dobili šansu i vrlo brzo postali poznati. A onda smo javno odrastali. Nismo imali pomoći. Dugo nije bilo producenta koji bi nas kanalizirao, koji bi isticao ono dobro, a loše mijenjao. Tekstovi su bili naivni, pučkoškolski, ali su ipak bili odraz vremena, što na umu to na drumu!

:: Gdje je bio vrhunac Parnog valjka?

Imali smo nekoliko pikova u karijeri pa smo postavili visoki standard. Kao neka posebna kategorija. Ne možeš biti dugo na sceni i biti popularan kao neki novi izvođač koji zaluđuje curice. Tu smo fazu imali s Vrućim igrama kad smo nosili crna odijela i šiške, izgledali dobro i svirali pitku glazbu, a klinke su vrištale. Drugi je vrhunac bio Buđenje, nakon tog albuma Bez struje (ZeKaeM), u dvije godine nakon njega imali smo 248 nastupa. Imamo i rekord Arene po službenom brojilu. Iako nemam najsjajnija sjećanja na taj koncert. Prenatrpano, jer mi nismo bili organizatori, a dogodio nam se peh s razglasom.

:: Koju suradnju niste ostvarili, a željeli ste?

Volio bih da mi neke pjesme snime neki strani izvođači. To bih rado doživio, inače nemam ne osjećam neku veliku tugu zbog nečeg što se nije dogodilo. U Poljskoj imam niz pjesama koje su tamo nacionalni hitovi, pa mi je to i autorska satisfakcija jer je sama pjesma s nekim drugim izvođačem našla svoj put na nekom drugom tržištu. Možda više žalim zbog loše klime među bendovima, kao da nismo svi ista fronta. Takvu "vibru" dobivam od bendova koje inače volim i slušam. Govorimo o istim stvarima i razmišljamo slično, samo nam je izraz drugačiji. Žao mi je što nema bolje "vibre" pa bi se iz nje možda izrodile neke suradnje koje bi bile interesantne.

:: Možda nekoga smeta što je retro u modi, najbolji su koncerti u posljednje vrijeme oni starih bendova?

Uvijek se vraćamo na taj jal o kojem je još Krleža govorio. A ja zaista mislim da bi za sve najbolje bilo da neki domaći izvođač svakog mjeseca napuni Dom sportova. Neki misle da bi bilo bolje da su sami. Mi zaista nemamo lošu "vibru" prema ikome. Strašno mi je bilo drago kada je Dečak "ubo" Tango, "riknuo" sam na Dubiozu, volim kad se pojavi novi izvođač koji je dobar jer me to potakne da budem bolji, da se trudim još više.

:: Koji je najbolji koncert na kojem ste bili?

Queen u Zagrebu, Paul McCartney isto u Zagrebu, Cockney Rebel, možda je tek tisuću ljudi gledalo taj koncert u Domu sportova, ali fantastičan koncert. Prije nekoliko godina išao sam u Prag gledati Aerosmith koji jako volim, već su u godinama i imali su dužu pauzu. Išao sam s određenim strahom da se ne razočaram jer mi je mrak to kako oni sviraju i koju energiju, ali nisam se razočarao. Tyler je nevjerojatan. Gledao sam i zadnji nastup Led Zeppelina u Beču. Koncert je bio katastrofa, kasnili su 45 minuta, užasno svirali, a onda je petarda doletjela na binu u trenutku kad su svirali neku akustiku. To ih je razljutilo i otišli su s pozornice dok iz publike redarima nije prokazan lik koji je valjda bacio petardu. Kad su se vratili, odsvirali su "Kashmir" i "Stairway to Heaven". I to je bilo fantastično, valjda su iz te ljutnje odsvirali najbolje što mogu, bilo je kao da se pojavio glavni bend nakon loše predgrupe. Po te dvije stvari shvatio sam zašto su bili tako veliki.

:: Poplava je glazbenih reality showova – je li to degradacija glazbe? Iz njih nismo ni dobili neku zvijezdu...

Čini mi da to nije cilj. To su formati napravljeni zbog gledanosti, a kad je gledanost velika, skuplja je i marketinška minuta. Zato je to napravljeno, a ne zbog toga da bi natjecatelji dalje nastavili život kao relevantni izvođači. Ako se zalomi, super. Bez dobrih pjesama i ozbiljnog rada – nula bodova.

:: Vidite li negdje završetak svoje karijere?

Ne. Često sam nečim bio nezadovoljan, pa euforičan zbog nečeg pa bi mi dolazilo da pošaljem sve kvragu, pa bih bio ponosan na to što smo postigli. Međutim, na kraju mi uživamo u tome što radimo i dobivamo potvrdu da to radimo dobro. Na ovu smo turneju, na kojoj slavimo 40 godina, krenuli pred rasprodanim Križankama gdje nas je publika dočekala s takvom emocijom od koje bi i bolestan čovjek ozdravio. Dali smo koncert koji je trajao dva sata i 45 minuta i tražili su još, a mi smo u tome uživali. Pa kud ćeš bolje! Još nas prije nastupa "pere" trema i to je dokaz da nam je stalo. Bend je bolji i Aki je luđi nego ikad dosad, imamo dobru vibru i super ekipu koja se brine za nas. Za razliku od "repke", mi ginemo na terenu i zabijamo golove.

:: Djeca nisu u glazbi?

Ne. Ali drago mi je da imaju svoje putanje. Ne bih volio da su frustrirani jer rade nešto što ne žele raditi. Meni je bitno da su oni dobri ljudi i da su sretni. Glazba je krvav posao, ljudi to ne znaju, ali zaista je tako.

:: Jeste li imali želju nekoga producirati?

Puno sam radio kao producent u onoj fazi kad su bendovi prvi put ulazili u studio i svirali uživo. Producirao sam gomilu vrlo uspješnih albuma. Produciranje je kreacija. Slikanje zvukovima. Sve do trenutka kada se glazba pretvorila u loopove, sampleove, programiranja... To razumijem, ali me to više jednostavno ne privlači.

:: I na kraju, što je to koncert prvi i koncert drugi, ljudi su malo zbunjeni...

Zapravo je vrlo jednostavno. Prvi je akustični u maloj dvorani Doma sportova, okruglo 20 godina od ZeKaeM-a, a drugi je Valjak klasik, zapravo rođendanski tulum u povodu 40 godina benda u velikoj dvorani. Dva potpuno različita koncerta s temeljito različitim set listama. Dan za danom. Reklo bi se suludo, ali mi smo skloni raditi nešto što nitko nikada nije. Imamo ta dva lica, ta dva izraza koja njegujemo, a zajedničko im je zborno pjevanje od početka pa do kraja. Šteta propustiti!

>>Parni valjak oduševio svoje obožavatelje prvim nastupom na Hvaru

>>Parni Valjak oduševljava novim singlom 'Samo ti'. Poslušajte!

Komentara 61

AT
Atanazije
12:39 16.10.2015.

Dajte već više s tom ugroženošću i navlačenju empatije koja bi opravdala sve što s nekim ne valja... Jedino mi domicilni ne valjamo, a svi koji dođu su, eto, što ugroženi što ekstremno daroviti itd. itd. Vama je to važno, a ne nama, i zato ste agresivni, i užasno naporni. Osim toga, preživjeli bismo i bez Parnog valjda, to je ipak estrada, a ne rock ili nešto istinito i iskonsko.

Avatar mileudarcina 1
mileudarcina 1
12:57 16.10.2015.

Jel možete vjerovat da ovo tu tandrkalo mrdne od hrvatske sirotinje preko milion kuna godišnje a da iz kuće ne mora izlazit i još ima hrabrosti pričat o ugroženosti, ni trunke obraza nemaju.......

PR
prasoje
12:48 16.10.2015.

balijo,šta baljezgaš

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije