Trodijelna drama Mate Matišića “Ljudi od voska” na programu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu je od prosinca 2016. godine. U međuvremenu je dobila čitav niz nagrada (obilato su nagrađivani i glumci, kako glavni tako i sporedni, a hvaljen je i redatelj Janusz Kica), bila je i na međunarodnom gostovanju u Beogradu, gostovala je na Dubrovačkim ljetnim igrama, na Brijunima u sklopu sezone Kazališta Ulysses...
Nakon podulje stanke, baš je tom hit-predstavom zagrebački HNK otvorio novu sezonu, što se pokazalo kao prilično hrabar potez kazališne uprave. Hrabar, jer tu je riječ o velikoj ansambl-predstavi koju je nakon gotovo dvogodišnje stanke svakako trebalo temeljito obnoviti i dodatno izbrusiti. “Ljudi od voska” su ozbiljna, stilski potpuno različita predstava sastavljena od spomenuta tri dijela koja, primjerice, pred Gorana Grgića koji glumi isti lik u sva tri dijela predstave stavljaju iznimno zahtjevan glumački zadatak, gotovo nezabilježen u našim kazališnim analima.
Iako u sva tri dijela glumi umjetnika i uspješnog, afirmiranog dramskog pisca i scenarista (Grgić interpretira čovjeka koji je svojevrsni alter ego autora dramskog teksta Mate Matišića), likovi oko njega su uglavnom potpuno drukčiji, a drukčije su, i to dramatično, i okolnosti u kojima se svaka pojedina drama odvija. Tako pratimo dotičnog Viktora u klinču s bivšom obožavateljicom kojoj je kao estradna zvijezda u Beogradu napravio sina, istog tog Viktora koji dolazi u rodno selo u kojem također ima puno neriješenih ljubavnih i inih veza, ali i Viktora koji sa suprugom Anom odlučuje usvojiti kćer svog preminulog poslovnog prijatelja i poznatog redatelja pri čemu dolazi u čitav niz kolizija i s vlastitom i s tuđim savjestima, ali i s oboljelom majkom te djevojčice.
“Ljudi od voska” donose nam tri tipa teatra u samo jednoj jedinoj, mahom dinamičnoj predstavi i zbog toga je i pred cijelim ansamblom doista nevjerojatno teška glumačka zadaća koju je angažirani ansambl Drame HNK odradio na izrazito visokoj razini koja svakako zahtijeva javnu pohvalu. Kada su “Ljudi od voska” praizvedeni u HNK, izazvali su dosta pažnje zbog neobične i rijetko iskrene simbioze dramske fikcije s nekim stvarnim, realnim događanjima iz života Mate Matišića. Frcalo je tu perje, raspravljalo se o Matišiću u frizerskim salonima i kafićima, spominjale su se i sudske tužbe i napad na elementarnu ljudsku privatnost, na ljude koji se ne mogu braniti jer su mrtvi, na njihove ni krive ni dužne potomke, na iznošenje obiteljskog prljavog rublja koje je trebalo ostati daleko izvan pogleda javnosti. Bio je to svojevrsni Matišićev kazališni eksperiment koji se rijetko može vidjeti i u osvještenijim i civiliziranijim društvima od ovog hrvatskog, koje je posljednjih godina postalo prilično tromo, konzervativno i izrazito malograđansko pa čak i agresivno licemjerno.
Ali, Mate Matišić je dramatičar (on svoje duševno ustrojstvo očito osvježava terapeutskim intenzivnim muziciranjem i skladanjem) koji se prkosno, potpuno u duhu kraja iz kojega je potekao, hrva sa sadašnjošću, s društvenim tabuima i ideološkim svetinjama. A od tih svetinja se mi u Hrvatskoj nikako ne možemo udaljiti, bez obzira na to živjeli u netransparentnom socijalizmu ili u ovom još netransparentnijem tranzicijskom kapitalizmu u kojem je kao, hrvatska lisnica došla u hrvatski džep, a da se pri tome malo tko pita kamo su otišli hrvatski brojači novca. Ovog rujna “Ljudi od voska” su izvedeni tri puta, a gledalište je bilo ispunjeno u skladu sa strogim epidemiološkim mjerama.
U kazalištu je za izvođenja ove predstave doista vladala neuobičajena, gotovo posvećena tišina, a publika je nakon treće izvedbe dugo pljeskala glumcima, kao da se radi o premijeri, što je u svakom slučaju dobro za teatar koji se sada mora boriti i s koronskom nemani. U onim euforičnim mjesecima nakon praizvedbe “Ljudi od voska”, dakle na počecima 2017. godine naglas se najavljivalo da Mate Matišić piše i nastavak predstave. Ne znam što se dogodilo s nastavkom, ali sudeći po odazivu publike na postojeću dramsku trilogiju, bilo bi šteta da hrvatsko kazalište taj nastavak ne dobije. Ako i ne u formi drame, a zašto ne onda u formi romana ili pak filmskog scenarija u čemu je Matišić itekako spretan. Hrvatsko kazalište i hrvatska kultura danas trebaju iskorake i to možda više nego ikada. A tko će taj iskorak napraviti ako ne stameni i lucidni Mate Matišić.
kultura?financijsak ta je najjača