Treba odijeliti medicinu od zdravstvenog sustava koji je loš i nepovezan. Hrvatska je medicina izvrsna, a naši liječnici i sestre vrhunski – rečenica je koju voli ponavljati ministar zdravlja Rajko Ostojić. Zvuči ohrabrujuće i možda bismo mu i povjerovali kada ne bismo mogli čuti mišljenja hrvatskih liječnika koji su davno, prije više desetaka godina, shvatili da žele li se okušati u vrhunskoj medicini, moraju otići u inozemstvo. Jedan je od njih i kardiokirurg dr. Tomislav Mihaljević s najveće američke klinike Cleveland, koji je Hrvatsku napustio prije 23 godine.
Najskuplja industrija
– Rođen sam u Zagrebu, gdje sam i završio Medicinski fakultet, ali završiti visoku školu tek je uvertira u medicinu – govori dr. Mihaljević. Odmah poslije završetka škole shvatio je, kaže, da će priliku za ono što on želi od medicine zbog većih ulaganja u znanost lakše dobiti vani, pa je otišao u Zürih, gdje je četiri godine specijalizirao opću kirurgiju.
– Kardiokirurgiju sam specijalizirao u harvardskoj bolnici, gdje sam radio i kao profesor asistent – nastavlja. A onda je dobio ponudu klinike Cleveland.
– Tu sam sa svojim timom dobio priliku razviti najveću robotsku kardiokirurgiju na svijetu pa danas na Klinici srca, za razliku od klasične kirurgije kojom se do srca dolazi kroz rez od 25 centimetara na prsnom košu, operiramo kroz rez dugačak samo od 2 do 3 centimetra. Tako nešto nikada ne bih mogao ostvariti u Hrvatskoj – kaže liječnik.
Hrvatska je mala zemlja koja za medicinu izdvaja jedva osam posto BDP-a, a Amerika izdvaja 20 posto pa se ne može ni očekivati da ima vrhunsku medicinu.
– Medicina je najkompleksnija i najskuplja industrija na svijetu koja osim vrhunski obrazovanih kadrova zahtijeva i skupu infrastrukturu i tehnologiju. To si Hrvatska ne može priuštiti – pojašnjava. Kada su prosječne plaće u pitanju, za američke liječnike one su od 80 i 100 tisuća dolara godišnje, no nema stalnog radnog odnosa i kolektivnih ugovora kao u Hrvatskoj.
– Kod nas na klinici nijedan liječnik nema ugovor potpisan na dulje od godinu dana, pa ni sam vlasnik. On je svoj ugovor obnovio 41 put – otkriva dr. Mihaljević.
Nakon što liječniku ili bilo kojem drugom zaposleniku, a klinika Cleveland ih ima 46 tisuća, od čega je 3500 liječnika, istekne jednogodišnji ugovor, evaluira se njegov rad za prošlih 12 mjeseci. O tome ovisi hoće li taj liječnik dobiti priliku poboljšati kako financijski tako i dio ugovora koji se odnosi na uvjete rada. A ocjenjuje se sve.
– Ne gleda se samo koliko je pacijenta operirao ili pregledao pojedini liječnik nego se mjere kvaliteta i uspješnost liječenja – kaže. Usto bolničko povjerenstvo pomno analizira koliko je pojedini liječnik objavio znanstvenih radova i u kojim časopisima te koliki je, svojim idejama i radom, pridonio klinici kao instituciji.
A Tomislav Mihaljević je očito dao puno jer godinu i pol živi na relaciji Abu Dhabi – Cleveland. Ondje se, naime, gradi druga klinika Cleveland, a Amerikanci su tog vrhunskog hrvatskog kirurga postavili za ravnatelja i voditelja cjelokupnih medicinskih radova na zdanju.
– Investicija je vrijedna nekoliko milijardi dolara, ne mogu otkriti točan iznos jer on je poslovna tajna – kaže. Ipak, otkrio je da su Amerikanci u Abu Dhabiju odlučili sagraditi najveću kliniku Cleveland na svijetu koja će se prostirati na 400 tisuća četvornih metara.
– Imat će 20 operacijskih dvorana, 360 bolničkih kreveta te oko 200 specijalističkih ordinacija – istaknuo je dr. Mihaljević koji već sada, uz to što vodi gradnju nove bolnice, u UAE vodi i Institut za bolesti srca i krvnih žila.
– U Ameriku i dalje na nekoliko dana tjedno odlazim operirati – objašnjava i dodaje da ne zna hoće li se ikada vratiti u Hrvatsku jer medicina nije posao koji odabire čovjek koji čeka mirovinu.
Svoju priliku u inozemstvu dobila je i sveučilišna profesorica Duška Dragun, koja je redovita profesorica na katedri za internu medicinu Humboldtovog sveučilišta u Berlinu i prva žena redoviti profesor u područjima nefrologije i transplantacije u Njemačkoj.
– Rođena sam u Osijeku, a studij medicine završila sam u Zagrebu. Nakon staža u KBC-u Zagreb i položenog stručnog ispita početkom 1995. otišla sam u Berlin u Max Delbrück Centar za molekularnu medicinu na rad na doktoratu iz područja kardiovaskularne medicine – kazala je dr. Dragun, koja je 1998. na Humboldtovu sveučilištu dobila nagradu njemačkog društva za nefrologiju za doktorat godine, ali i nagradu svjetskog transplantacijskog društva.
Liječnik je i menadžer
Tada je stigla atraktivna ponuda za nastavak znanstvenog i kliničkog rada u Sveučilišnom transplantacijskom centru u Houstonu, gdje sam bila samo godinu dana jer je ubrzo stigla i ponuda iz Berlina s jedinstvenom kombinacijom specijalizacije interne medicine uz mogućnost razvoja vlastitog znanstvenog laboratorija uz početak rada u Sveučilišnoj bolnici Charité na katedri za internu medicinu na odsjeku nefrologije i transplantacijske medicine – prisjetila se profesorica koja danas uz rad s pacijentima na područjima nefrologije, intenzivne medicine i transplantacije radi i znanstveni rad na području vaskularne biologije i regenerativne medicine te vodi razvoj velikog laboratorija.
Hrvatska, smatra prof. Dragun, ima izvrsne liječnike i vrlo solidno medicinsko obrazovanje, ali i problem “nepropusnih struktura te vrlo uski opseg napredovanja koji su posljedica loših ekonomskih prilika i nemogućnosti odgovarajuće integracije kliničkog rada sa u internacionalnim okvirima kompetitivnim znanstvenim radom”.
– U zapadnoj i sjevernoeuropskoj medicini doktorati, docenture i profesure namijenjeni su ili bazičarima ili takozvanim “translacijskim” kliničarima koji se uz skrb za pacijenate bave i originarnim znanstvenim radom. Egzistiranje reizbora do vrlo kasne faze karijere daje cijelom medicinskom sveučilišnom sustavu veliku dinamiku – smatra profesorica.
Uza sve veći ekonomski pritisak i medicina se, kaže, ekonomizira, a to znači da je liječnik istodobno i menadžer koji u svrhu što bolje medicinske skrbi mora ekonomski poslovati, brzo i efikasno liječiti te pregovarati s državom, zdravstvenim osiguranjem i farmaceutskim koncernima.
– Dok sam boravila u Hrvatskoj ili ako je bio bolestan netko iz moje obitelji, uvijek me impresionarala klinička stručnost pojedinaca i visoki stupanj etike liječnika bez obzira na vrlo “nehumane” uvjete u bolnicama – ističe prof. Dragun.
Pretrpane bolničke sobe i čekaonice, ali i teški organizacijski deficiti zbog nedostatka osnovnih dijagnostičkih testova ili sličnog, nisu laki uvjeti za rad.
– Ne bih željela biti u koži voditelja velikih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj jer iako medicinska skrb treba biti dostupna svima, hrvatskim će liječnicima trebati puno truda i umješnosti žele li to i ostvariti – poručuje prof. Dragun.
Steven Živko Pavletić, internist, specijalist hematologije-onkologije i svjetski priznati stručnjak iz područja transplantacije matičnih stanica krvi danas živi i radi na američkom insitutu za rak u Bethesdai u Marylandu. Iako je osnovnu i srednju školu te Medicinski fakultet završio u Zagrebu još 1979., odlučio je nakon osam godina rada u KBC-u Zagreb otići na usavršavanje u Seattle.
– Potom sam deset godina proveo na Sveučilištu u Nebraski, gdje sam specijalizirao internu medicinu i onkologiju te postao izvanredni profesor – govori dr. Pavletić. Kada je otišao iz Hrvatske, prije 23 godine, Amerika je, kaže, bila totalno drukčiji svijet.
– Kod nas nije bio lagan pristup najnovijim medicinskim informacijama, časopisima, knjigama, putovanjima na kongrese, sve je to bilo vrlo teško i za većinu naših liječnika praktički nemoguće zbog opće neimaštine – objašnjava Pavletić. Danas je, smatra, situacija potpuno drukčija, a pristup informacijama jednak kao i u Americi.
– Hrvatski medicinski stručnjaci redovito su prisutni na svim najvažnijim međunarodnim skupovima, pristup novim lijekovima relativno je dobar, a i bolnice su uređenije – smatra liječnik. Uslijed jake tradicije medicinske znanosti u Hrvatskoj i edukacije, danas su u zemlji stasale moderne, educirane i samosvjesne generacije liječnika s kojima je pravi užitak raditi kada dođu u studijske posjete u Ameriku.
– Svi govore engleski, ostavljaju dobar dojam i odmah se s lakoćom uključuju u američku rutinu – ističe prof. Pavletić. Ključno je, smatra, da se tim mladim stručnjacima omogući rad i ostanak u Hrvatskoj, a najbolji je način da im se pokaže kako se sposobnosti i rad cijene i nagrađuju. Taj su dio, upozorava vladajuće, Amerikanci jako dobro razvili.
Više za istraživanja
– Velika je prednost hrvatske medicine i činjenica da ima pristup medicinskim uslugama za sve, visok stupanj kompjutorizacije, jak registar za rak, posvećenost prevenciji bolesti – nabraja Pavletić, ali i dodaje da je najveća zapreka koju danas u hrvatskoj medicini vidi još uvijek prevladavajući mentalitet “mi smo svjetska klasa”.
– Time Hrvati generalno zatvaraju vrata otvorenoj diskusiji i uvažavanju tuđih mišljenja, bilo da je riječ o hrvatskim kolegama liječnicima ili šire, i to treba mijenjati – upozorava. U Americi, kaže, ima 300 milijuna stanovnika i stručnjaci se nađu na sastanku pa često zaključe da nisu dovoljno pametni i traže pomoć europskih kolega, formiraju konzorcije ili jednostavno nazivaju za savjet jer je to rutina u današnjoj visokospecijaliziranoj medicini.
– Pravi je put raditi zajedno jer tako su pojedinci jači i bolji. Tu je prilika hrvatske medicine da se nametne i doprinese svijetu, a dobrih primjera već ima, poput KROHEM-a, koji je fenomenalno i moderno organizirana grupa istraživača u hematologiji – kaže dr. Pavletić.
Činjenicu da se hrvatska medicina, posebice zbog malog ulaganja u istraživanja, ne može usporediti s američkom, pa čak ni zapadnoeuropskom ističe i dr. Željko Bošnjak, koji je rodom iz Virovitice, a danas je jedan od vrhunskih stručnjaka koji se bavi istraživačkim radom na području matičnih stanica na Medical College u Wisconsinu.
– U 30 godina dobio sam oko 40 milijuna dolara za istraživanja – otkriva. O hrvatskoj medicini kaže kako je dobro da će vlast zbog ulaska u EU morati mijenjati neke standarde, posebice ulagati u znanost. Ni u Americi, ističe, zdravstveni sustav nije idealan, a vlast će morati pronaći način kako kontrolirati stalno rastuće troškove zdravstvene skrbi.
– Izgradio sam karijeru – bez imalo zadrške kaže dr. Ivica Čisar. Ne u Hrvatskoj, jer ju je napustio još 1972. godine kada je po poslovni uspjeh i specijalizaciju krenuo u Švicarsku. Bilo mu je 25 godina.
Goleme razlike
– Studirao sam medicinu u Zagrebu, no nisam mogao dobiti specijalizaciju. Nakon studija sam radio kao liječnik opće prakse u Otoku i Sloveniji. Kako ni u Sloveniji nisam dobio željenu specijalizaciju, otišao sam u Švicarsku – govori. Ondje je dobio traženu priliku, specijalizaciju iz anestezije, a ubrzo nakon toga i radno mjesto u Schaffhausenu pa mjesto primariusa u Kantonalnoj bolnici u Walenstadtu.
– Nakon toga otišao sam u Ticino, Lugano, gdje sam otvorio privatnu praksu u privatnoj klinici – opisuje Čisar.
Razlike između radnih mjesta anesteziologa u Hrvatskoj i Švicarskoj su goleme, naročito u radnom vremenu i dežurstvima. U Švicarskoj anesteziolozi i nakon noćnog dežurstva nastavljaju raditi pa čak i drugi dan.
– Zapravo dežuraju sve do odlaska u mirovinu – opisuje doktor Čisar. To mu nije ostavljalo vremena ni za što drugo pa nije za svoje karijere pisao znanstvene radove jer je, kako on to kaže, bio čisti praktičar. Ipak, vrlo će otvoreno reći kako je “zarađivao jako, jako dobro”. Od prošle je godine u mirovini i vratio se u Hrvatsku. Danas živi u Varaždinu i ističe kako bi s mlađim kolegama rado podijelio golemo iskustvo.
>> Talijanski liječnici na receptima ne smiju pisati ime lijeka
>> Nedostatak specijalista: Liječnici nerado dolaze na istok Hrvatske
