Izbori za Europski parlament bili su prilika za hrvatske konzervativne stranke, ali je promašena.
U programima desnice gotovo se i ne spominju bitne teme koje se same od sebe nameću kad je riječ o odnosima Hrvatske i Europske unije. Prvo bi trebalo dovesti u pitanje naše članstvo u EU, jer je radi njega učinjeno nasilje nad hrvatskim Ustavom u kojem je, iz straha da bi referendum mogao propasti, promijenjena odredba o većini ukupnog broja birača potrebnoj za ulazak Hrvatske u saveze. Pa smo u "obitelj europskih naroda", kako se licemjerno tepa tom servisu najmoćnijih zemalja koje preko njega upravljaju cijelom Europom, ušli s manje od trećine glasova birača - s oko 29 posto.
Dakle, europski izbori bili su šansa da se postavi pitanje o legitimitetu hrvatskog članstva u EU. Naravno, ne bi to utjecalo na naš ostanak u članstvu, ali bi u svakom slučaju domoljubni zadatak hrvatskih zastupnika u EU bio što odlučnije skrenuti pozornost na razloge, koji traju do danas i još će potrajati, zbog kojih su Hrvati dali tako slabu potporu ulasku svoje zemlje u EU. A oni su u prvom redu gospodarski. Otkad se 90-ih godina prošlog stoljeća počelo govoriti o ulasku u EU, u anketama ga je godinama, sve do Tuđmanove smrti, podupiralo 80 posto pa i više ispitanika.
Potpora tom naumu počela je slabiti od Račanova i Budišina dolaska na vlast, otkad smo počeli postajati kolonija. Jedno su vrijeme paralelno tekli pritisci zbog Haaga i prodaja nacionalnih bogatstava, zbog čega je Europska unija narodu bila sve neprivlačnija. Ljudi su je sve manje doživljavali kao "obitelj europskih naroda" a sve više kao skupinu moćnih i grabežljivih europskih zemalja koje su nam otimale i nijekale dvije najdragocjenije vrijednosti - veličinu pobjede u Domovinskom ratu i za zemlju presudna materijalna dobra. Više od desetljeća Račan, Mesić, Sanader, J. Kosor... ponižavali su naciju i činili je sve siromašnijom odricanjem od ratnih heroja, predajom svekolike moguće dokumentacije Haagu i ponižavajućim dodvoravanjem Bruxellesu koji nas je zbog "nedovoljne suradnje s Tribunalom" neprekidno ucjenjivao te paralelnom prodajom banaka i velikih državnih tvrtki koja je bila posljedica i tih ucjena.
U posljednjih dvadeset godina strani su profiteri iz Hrvatske iznijeli više od sto pedeset milijardi kuna dobiti tih banaka i tvrtki, kupljenih budzašto. Vlast je, naravno, vidjela, kako pada potpora ulasku u EU, preplašila se propasti referenduma, promijenila Ustav i popišala se na volju naroda kojeg više od 70 posto nije glasovalo za ulazak u Uniju!!! U vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine glavni zahtjevi domoljuba, podjednako i u vlasti, i u Matici hrvatskoj i među studentima, odnosili su se na otimanje novca Hrvatskoj - na devizni režim, reeksportere, banke, budžet, savezne institucije i centraliziranu vlast u Beogradu.
Danas nam moćne europske zemlje otimaju još više. S tom razlikom što se prije pedesetak godina dogodilo Hrvatsko proljeće u kojem su hrvatske interese branili i vladajuća politika i intelektualna i studentska "oporba" i cijeli narod, dok je sadašnja vlast prema današnjem Beogradu, to jest Bruxellesu, beskrajno servilna. Na svoj način ona to i priznaje, pa nedavno HDZ-ova europarlamentarka Dubravka Šuica izjavljuje: "Suludo je tvrditi da nam je Bruxelles novi Beograd. EU je najbolje što nam se dogodilo, treba se čuvati desnice i ljevice koja to želi poništiti." Gospođa Šuica jako se dobro sačuvala od tih lijevih i desnih zlobnika.
Dok deseci i stotine tisuća ljudi koji napuštaju Hrvatsku, i to najviše od ulaska u EU, ne vide to "najbolje što nam se dogodilo", gospođi se dogodila enormna mjesečna plaća u Europskom parlamentu za koju mnogi radnici u Hrvatskoj rade godinu dana!
Ni prije u Saboru i drugdje ni sada u kampanji za ulazak u EP desnica takav položaj Hrvatske gotovo ne dotiče. Umjesto da joj u predizbornom programu bude na prvom mjestu, umjesto da traži najdjelotvorniji način na koji bi Hrvatsku počeli izvlačiti iz položaja kolonije iz koje se, ionako siromašne, u moćne zemlje EU odlijevaju golemi novci, ponavlja zahtjeve za suverenosti, za očuvanje tradicionalnih hrvatskih vrijednosti, protivi se Istanbulskoj konvenciji i Marakeškom sporazumu te ulasku Srbije u EU sve dok nam ne plati ratnu odštetu, ne odgovori što se dogodilo s nestalima, ne ukine univerzalnu jurisdikciju...
Sve to treba pozdraviti, ali već dugo su najbolnije hrvatske teme gospodarstvo i sudbina kolonije koje još čekaju svoje političare.
Hrvatska desnica itekako dotiče najbolnije hrvatske teme. Koga u hrvatskoj uopće zanima EU. I tako će se jednog dana raspasti, kao što se sve raspada, htjeli vi to ili ne.