Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 70
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Gdje je danas kredibilitet

‘Hrvati su imali samo četiri lidera: Tuđmana, Radića, Tita i Pavelića. Ovi danas su birokrati’

Franjo Tuđman
Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL
1/6
23.01.2019.
u 17:56

Nekada smo imali ljude od javnog ugleda u svim sferama, počevši od Ivana Supeka u znanosti, Veselka Tenžere u novinarstvu, Vlade Gotovca kao moralne vertikale javnog djelovanja. Crkva je imala Franju Kuharića, socijaldemokracija Ivicu Račana te s druge strane političkog spektra Franju Tuđmana

Hrvatska vapi za liderima, Hrvatska nema lidera, nema ljudi koji imaju referencije izvedenog stanja, nemaju ljubavi na djelu, nemaju djela, nego samo riječi. Poručio je to nedavno Milan Bandić, čovjek koji već godinama vodi glavni grad države, drma najvećim gradskim proračunom, a sada sumnjivim radnjama okrupnjava svoj saborski Klub da bi spašavao aktualnu vladajuću većinu. Konstatacija mu je na mjestu.

Hrvatska doista nema lidera, doista vapi za liderom kao što, uostalom, vapi za bilo kakvim autoritetima, ljudima s osobnim kredibilitetom koji se ne crpi iz funkcije, ljudima koje će se slušati, kojima će se vjerovati, koje će se poštovati. Nekada smo ih imali, počevši od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ali i Vlade Gotovca s druge strane političkog spektra. Crkva je to imala u kardinalu Franji Kuhariću, novinarstvo u Veselku Tenžeri, znanost u Ivanu Supeku, socijaldemokracija u Ivici Račanu.

Danas ih ne vidimo ni na jednoj jedinoj razini. Sve su institucije ove države, jedna po jedna, kompromitirane. A kompromitirali su ih ljudi koji ih vode, koji se nisu znali oduprijeti vladajućima, zovu moći, novcu, svemu zajedno, koji se vode onom Krležinom da je najoportunije preko svega prijeći superiornom, gospodskom šutnjom. Koji su prosječni, a koje je, za vlastite potrebe, proizvela ista takva prosječna politika od koje sve polazi.

Čović može, Merkel ne

Bivša premijerka i šefica HDZ-a Jadranka Kosor slaže se da su se vrijednosti u društvu apsolutno pogubile, a primjera za to je, kaže, koliko hoćete. Od činjenice, kaže, da se šef HAZU-a uopće stavio na čelo nekog Vladina povjerenstva koje je trebalo biti neka vrsta smokvina lista zbog slučaja s pločom u Jasenovcu, do slučaja Dragana Čovića, odnosno odlikovanja Sveučilišta u Zagrebu koje je, usput rečeno, 2011. odbilo dati počasni doktorat Angeli Merkel kad je to 2011. predlagala upravo Kosor uoči njezina dolaska u Hrvatsku, preko Ustavnog suda koji je ukinuo presudu za ratno profiterstvo do glavnog državnog odvjetnika koji drži presice s premijerom u Vladi.

Franjo Tuđman
1/9

– Gledala sam nedavno film “Koja je ovo država” Vinka Brešana. Mnogi govore da je to fikcija koja govori o apsurdima, ali danas vidimo da stvarnost izaziva još više zaprepaštenja. Pa, uostalom, samo u tjednu iza nas imali smo svećenika koji ide u lov na životinje i rani čovjeka, šefa ergele koji pokupi lipicanaca i dovede ga doma da dijete može jahati pa taj lipicanac ugine, odnosno podleti pod vlak. Da, stvarnost je puno ridikuloznija. I puno žalosnija – drži Kosor.

Veliki se autoriteti stvaraju u velikim, teškim vremenima i to je odgovor na pitanje zašto danas nemamo lidera. Drži to pak profesor političke psihologije Ivan Šiber i dodaje da nema nijednog velikog generala bez rata.

– Društvena je situacija ta koja izbacuje čovjeka na površinu. Samim time, jer je bilo teško, stvara neke ljude koji su stjecajem okolnosti, ali i svojih osobnih sposobnosti postajali autoriteti. Vrlo različiti. Ovo što imamo sada situacija je jedne opće anemije, jednostavno imamo društvo unutar kojega nema nekog velikog ideala, velikih ciljeva. Imamo jedno traćenje svakodnevice unutar kojeg sitne ribe pokušavaju nešto napraviti. Štuka baš previše nema, možda ima nekih uspavanih somova – drži Šiber.

Iako je svjestan, kaže, da će ga mnogi napasti zbog toga, od svih političara na sceni u posljednje vrijeme koji su imali ono nešto ističe Ivu Sanadera. Bivši predsjednik Stipe Mesić i on, kaže, bili su zadnji koji su imali neku karizmu ili viziju. Nakon njih na političkoj smo sceni, drži, gledali samo borbu za vlast pikzibnera, prosječnih ljudi.

– Nemate nigdje ničega, nikoga tko ima čvrstu viziju, tko ima državničke poteze. Imate samo puko održavanje vlasti unutar koje vanjske okolnosti dovode do toga da ekonomija ide malo gore, malo dolje, bez jasne vizije i u jednom području – kaže Šiber. Izuzmemo li sport, u kojem doista ostvarujemo spektakularne rezultate poput onog na Svjetskom nogometnom prvenstvu, i pojedince u znanosti ili ljude poput Mate Rimca, trebamo, drži Šiber, sami sebi priznati da mi doista jesmo jedno prosječno, da ne kažem ispodprosječno društvo jer samo organizirano društvo “izbacuje” ljude i omogućava im napredak, a nama organizacija društva u svakom segmentu ne funkcionira.

– Sport je pojedinačni napor roditelja, više-manje. Nećete valjda reći da je Skijaški savez zaslužan za uspjeh Janice Kostelić. Tako je i drugdje. Svugdje gdje je potrebna organizacija mi padamo – naglašava.

Ministarstva anonimcima

Posebno mu je zabavna ideja da će intelektualci biti ti koji će dignuti glas.

– Odakle vam ta ideja da od intelektualaca tražite revoluciju? Intelektualci su prodane duše. Dajte im malo vlasti, privilegija, odličje, neku sinekuricu i oni su sluškinje – iskren je Šiber. Da danas nemamo lidera, ali da zato imamo cijeli niz “wanna be lidera”, smatra politička analitičarka Mirela Holy. A ni svi ti koji bi htjeli biti lideri, drži, nemaju ni karizmu, ni stručne kompetencije, ni moralni autoritet da bi bili jedinstveni po nečemu, što je posebno vidljivo u politici, iako ni u drugim aspektima društva, smatra, nije puno drukčije.

– Moj je stav da lideri zapravo nisu ni potrebni, odnosno da bi društvo trebalo funkcionirati po metodi radne etike i stručnosti. A kad govorimo o političkom kontekstu, da bi to trebali biti ljudi koji imaju stručne kompetencije, ali da građani zapravo ne bi trebali znati ni njihova imena jer bi to bio znak da dobro rade svoj posao.

Mi imamo, nažalost, cijeli niz anonimnih političara na funkcijama ministara, ali to nije znak da dobro odrađuju svoj posao, nego da su toliko nevidljivi jer su svi pod skutima premijera i služe kao provoditelji određene stranačke politike i premijerove volje – drži Holy.

Nekad je, kaže, doista bilo bolje, iako ne u svim područjima. I u 90-ima bilo je političara koji nisu bili javno prepoznatljivi, ali razlog tomu je, kaže, što smo živjeli u predsjedničkom sustavu.

– No, s druge stane, ipak su to bili ljudi koji su imali iskustvo iz bivšeg sistema, nisu bili skupljeni s ceste. Danas se politikom može baviti bilo koji kreten koji laprda ono što ljudi bez dosta informacija žele čuti i to je ono što je bijedno – ističe.

Cijela naša politika, kaže, potpuno je izgubila bilo kakve vrijednosti te se svela na partikularne interese ljudi koji sjede u Saboru, koji žele pošto poto izdržati ovaj mandat što je moguće dulje ili do kraja i negdje se uhljebiti. Na pitanje kako nam se to dogodilo, odgovara da najvećeg krivca vidi upravo u SDP-ovoj Vladi u kojoj je i sama sjedila. A od koje je javnost imala vrlo velika očekivanja.

Pozlata počinje padati

– Imali smo veliku mogućnost napraviti nužne promjene u Hrvatskoj, ali, nažalost, ta prilika nije bila iskorištena. Upravljalo se na način koji je bio kopija HDZ-ova načina upravljana državom i tu su se građani centra i ljevice užasno razočarali i počeli vjerovati da više nije moguća nikakva alternativa.

Vjeruju da se u politiku svi uključuju zbog interesa. Politika je postala jedna te ista. Svejedno je je li nam na vlasti HDZ ili SDP. Svi oni imaju svoju klijentelu koju štite i zbog pragmatičnih stranačkih interesa žrtvuje cijelo društvo – naglašava Holy.

S druge strane, bivša premijerka Jadranka Kosor vjeruje da je drastično povjerenje u institucije u državi počelo padati kada su se počele otkrivati različite pojedinosti vezane za rad bivšeg HDZ-ova premijera Ive Sanadera. Kad je počela stvarna borba protiv korupcije, a bilo je to upravo u njezinu mandatu, počela je, drži Kosor, padati i pozlata.

– Puno toga počinje i završava u politici. Ona je ta koja odlučuje o životu i smjeru države, vrijednostima i to je razlog zbog kojeg danas imamo krizu identiteta. To je neka vrsta amorfne mase koja se valja i zato više nema istaknutih pojedinaca koji bi na bilo koji način bili uzor i koji bi provodili nove ideje, uspjeli probudili hrabrost. Mislim da je hrabrost nešto što se izgubilo kao vrijednost iz stvarnog života.

Hrabrost iznijeti glasno i jasno svoja stajališta, boriti se za njih bez obzira na to hoće li se to nekome svidjeti ili ne, a što je bila odlika tih nekih političkih giganata, kako ih ja zovem, iz prošlosti Hrvatske s kojima se nismo ili jesmo slagali, s kojima smo možda bili na suprotnim stranama, ali smo ih poštovali. Danas u političkom prostoru, pa onda i društvenom, nema nijednog pojedinca nad čijim bi se mislima i idejama ljudi zamislili – uvjerena je Kosor.

Tek se tu i tamo, dodaje, pojave neki bljeskovi, poput znanstvenika Ivana Đikića ili Borisa Jokića. Ali jednom se poručilo, kaže, da može ići kamo hoće, a drugi je isto nestao. Mnogi danas svojevrsnim autoritetom drže i izbornika nogometne reprezentacije Zlatka Dalića koji je vodio srebrnu momčad, usmjeravao ih i dao im pobjedničku karizmu, ali i generala Antu Gotovinu.

Gotovina zasigurno ima autoritet koji je stekao kao žrtva haaškog zatvora. Za mene ima i jedan moralni autoritet koji je stekao svojim ponašanjem nakon svog mučeništva od kojeg nije pravio svoju veličinu. Dapače, imao je niz vrlo civiliziranih i za hrvatske uvjete nevjerojatno humanih izjava – kaže Šiber.

Povjesničar Hrvoje Klasić drži da je Hrvatska u cijelom 20. stoljeću imala četiri lidera koja su imala određenu ideju i koja su tu ideju pratila. Ta su četvorica bila reakcija na postojeći trenutak, a to su Stjepan Radić, Ante Pavelić, Josip Broz Tito i Franjo Tuđman.

– Ne ulazim ovdje u njihovu kvalitetu i svjetonazor, ali sva četvorica bila su ljudi koji su vodili pokrete, odnosno koji nisu vodili demokratske političke stranke jer to nije bio ni HSS, ni ustaški pokret, ni Komunistička partija, a ni HDZ. Sva četvorica imala su viziju Hrvatske, od kojih su neke bile katastrofalne, i imala su vrlo jasan otpor prema postojećem političkom stanju – kaže Klasić.

Od Tuđmanove smrti, dodaje, Hrvatska nema lidera, političara s vizijom, nego je imala isključivo činovnike, birokrate.

– Po mojem senzibilitetu možda bi to bio još i Račan, ali kao i čehoslovačkom političaru Klementu Gottwaldu, kojem su uporno pokušavali izgraditi kult ličnosti, a za kojeg su kritičari govorili da je riječ o kultu ličnosti bez ličnosti, tako se bojim da ni Račan nije imao tu lidersku karizmu – drži Klasić.

Budući da Hrvatska nije postala uređeno društvo u kojem su političari samo servis građana, Klasić je siguran da je Hrvatskoj više nego ikad potreban novi lider, ali s vizijom koja će počivati na nekoj ideologiji, koji neće biti lider samo zato što je elokventan, obrazovan ili karizmatičan jer Hrvatskoj više ne trebaju pozeri koji žele da im se plješće, nego lideri koji će voditi i koji će imati viziju budućnosti Hrvatske.

Svijet ‘fake newsa’ 

– Taj novi lider treba imati jasnu strategiju i jasan, nedvosmislen sustav vrijednosti. I oko toga nema spora. To znači da nema podilaženja biračkom tijelu pod cijenu gubitka izbora. Trebamo nekoga tko neće s ljevice podilaziti desnici ili nekoga tko je u centru i tko neće govoriti protiv nacionalizma reda radi, da se ne zamjeri međunarodnoj javnosti. Takvu osobu moramo pronaći, a takvu osobu na cijeloj političkoj sceni ja ovog trenutka ne vidim – kaže Klasić.

Osim deficita lidera, i on vidi deficit autoriteta na svim drugim područjima što je, kaže, problem cijelog svijeta u 21. stoljeću, u vremenu lažnih vijesti u kojem je svatko najveći stručnjak i u kojem svatko sebe smatra autoritetom. U Hrvatskoj se, naglašava, ne posvećuje ni blizu dovoljno pažnje obrazovanju i znanosti, a u društvu u kojem se ne cijene obrazovanje i znanost ne mogu se cijeniti ni autoriteti.

Zato i živimo u društvu u kojem svi znaju povijest bolje od doktora povijesti ili o medicini od doktora medicine. A u takvom je društvu, kaže Klasić, teško biti autoritet.

Pretjerano optimistična nije ni Mirela Holy. Teorija kaže da je za svaku promjenu u društvu potrebno pet posto kritične mase. Može li je Hrvatska naći, kaže, ne zna. No zna da imamo sustav u kojem ljudi govore jedno, a rade drugo. Svi bi da ne bude protekcija, veza, ali i svi očekuju da se to treba primjenjivati na nekome drugome, a ne, kaže, na nama osobno. I začarani krug nikako da se prekine.

Gotovina o obilježavanju vojno-redarstvene akcije Maslenica

Ključne riječi

Komentara 94

DO
dom7
18:05 23.01.2019.

Ivica razoružao TO Hr? Lider a čiji?

DU
Deleted user
18:17 23.01.2019.

Tito je medju 10 najvecih zlocinaca u svijetu svih vremena... Razoruzane hrvate je klao i ubijao mjesecima.. jednostavno....monstrum...

DU
Duupin
17:59 23.01.2019.

Tito nije bio hrvatski lider po niti jednom kriteriju. Yugoslavenski DA

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije