Odlučio sam zatražiti primanje u članstvo jedne od najčasnijih grupacija u nas, Hrvatske udruge poslodavaca. Kao građanin ove zemlje zapošljavam predsjednika, premijera, sve ministre i saborske zastupnike, župane, gradonačelnike i načelnike općina, sve vijećnike i cjelokupnu administraciju. Osobno sam kreirao na desetke tisuća radnih mjesta i svojim poduzetnim radom održavam primarnu proizvodnju državotvorja na životu.
U odnosu na mene svi ovi članovi HUP-a koji se hvale stotinama radnih mjesta i veličinom muškosti pred zaposlenicama udruge, potpuni su amateri. I unatoč neporecivo vidljivim uspjesima i što osiguravam poslove i redovite plaće za desetke tisuća ljudi koji proizvode Hrvatsku, nisam čak ni socijalni partner u dijalogu koji se vodi između različitih stališa, kako bi rekao jedan od mojih prvih zaposlenika, Franjo Tuđman. Mene kao građanina premijer i predsjednik moraju dočekivati kao svog poslodavca čak i ako ne glasam za njih, morali bi mi podastirati planove i račune, preklinjati me za veću plaću i strahovati hoću li ih otpustiti.
Morali bi apelirati da ne odlučim smanjiti broj radnih mjesta pa da u tom kombinatu zvanom hrvatska država ne budu proglašeni viškovi, morali bi čekati da ih primim na razgovor o dodacima na plaću; od minulog rada, toplog obroka, putarina, K15, božićnica i uskrsnica i tjelovnica. Morali bi paziti što pričaju i kako se vladaju, sramote li poduzeće kojem sam jedan od osnivača i rade li pizdarije u ime i iza imena istog poduzeća. Jednostavno, morali bi se odnositi prema meni i ja prema njima upravo onako kakav je već uobičajeno podaničko-pohlepnički odnos između posloprimca i poslodavca u kapitalizmu.
Kao poslodavac, dužan sam ih plaćati, stimulirati i kažnjavati, dužan sam ih kinjiti i tjerati da rade preko maksimuma, a za minimalac, neizostavno sam obvezan u vremenu permanentne krize misliti na interes poduzeća i stalno im prijetiti rezanjem plaća i svim oblicima štednje koji se tako menadžerski jednostavno realiziraju preko leđa zaposlenih. Imam pravo zahtijevati da rade sve više i više za sve manje novca i sa sve manje suradnika. Moram im svaki put naglasiti da ne može za njih vrijediti socijalistička logika egzistencijalne sigurnosti i zaštićenosti radnih mjesta čak i nakon što odu s posla ili odu u zatvor, a za sve ostale isključivo nesigurni zakoni tržišta i labilna socijalna struktura nepredvidivosti života od danas do sutra.
Moji zaposlenici moraju shvatiti što znači biti strog i nepravedan poslodavac, zadubljen u vlastitu sliku u novčaniku i PIN-ove koji krase moju biblioteku kao jedina i isključiva literatura za koju je moja neprosvijećena mizernost zainteresirana. U igri mrkve i batine moji zaposlenici moraju biti neprekidno spremni da prime moju batinu. Nadam se da će njenom veličinom i udaranjem biti zadovoljni i u udruzi poslodavaca gdje jedva čekam da je pokažem tamošnjim zaposlenicama koje nedvojbeno priželjkuju dolazak još jednog muškarčine. Na najmanji znak zaposleničke samosvijesti, podizanja glava i naoko logičnih, a u biti subverzivnih pitanja bit ću spreman ugasiti proizvodnju, zatvoriti poduzeće, razjuriti sve zaposlenike, a pokretnu i nepokretnu imovinu prodati stranom vlasniku.
Zaposlenička ovisnost o meni je potpuna, njihov krug rada je robotski, identitet prizemno i primarno hrvatski, stručnost im određuje moja samovolja, njihovi rezultati posljedica su moje genijalnosti. Njihove plaće prevelike su i za uspješnija poduzeća od hrvatskog kombinata koji se nije ni maknuo od koncepta seljačke zadruge. Navala novih ljudi da se zaposle u zadruzi jasno govori da je većini dosta neizvjesnosti tržišta, koje mogu, dok ih ništa ne košta, nesuvislo zagovarati i opravdavati, ali svi se na koncu žele skrasiti pod skute prezrenog socijalizma, u izbe iz kojih zapuhuje memljiva ustajalost bezidejne agitpropovske postpolitike.
Biti Ždanov danas u Hrvatskoj nije jauk prošlih i neželjenih vremena, nego usvajanje najprikladnijeg modela za proces u kojem se hereditarna hortikultura laganja oplemenjuje hibridnim sadnicama kapitalističke laži. Paradoks počiva u tome što naoko sve veći pritisak na političke zaposlenike, prezir i mržnju ne treba tražiti u alijenaciji čovjeka po čovjeku, nego u onome što je Tocqueville shvatio još u francuskoj revoluciji, a što se odnosilo na aristokraciju; narod počinje mrziti politiku i političare zato što gube stvarnu moć. Hrvatska politika odrekla se dijela moći stupanjem u EU.
Dokle god je imala u hrvatskim okvirima kontrolu nad procesima i resursima, dotle je masa bila spremna podnositi i izrabljivanje i ugnjetavanje i bogatstvo. Ulazak u EU, rasprodaja resursa, organizirana nemoć u bavljenju svakodnevicom u masi su instinktivno probudili pitanje; čemu oni uopće služe? Iz tog osjećaja njihove nepotrebnosti masa je počela izvlačiti najdublje osjećaje netrpeljivosti koji su politiku sveli na nečast i pošast. Zbog svega toga i ja kao poslodavac moram se zamisliti nad vlastitom uspješnošću i preispitati postupke prije nego što im svima podijelim otkaze i sklopim nove ugovore o radu sa stvarno važnim proizvođačima u primarnoj političkoj proizvodnji; s Merkel, Xiom, Macronom, Putinom i prvim sljedećim normalnim američkim predsjednikom.
