I tako je, dakle, završio Brexit. Sporazum o budućim odnosima između Europske unije i prve države koja ju je napustila, Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, ispregovaran je na Badnjak i na prvi pogled sve to izgleda kao jedan vrlo civiliziran razvod. Postoji niz pitanja na koja sada konačno znamo odgovore, pitanja o tome kako će izgledati taj Brexit u praksi. No, u suštini su i dalje najvažnija ova tri pitanja, koja se ne tiču tehnikalija buduće suradnje, nego se tiču daljnje sudbine jedne i druge strane.
Prvo, hoće li dovršenje Brexita značiti i nestanak antieuropskog sentimenta u Konzervativnoj stranci, koji je toliko dugo pogonio tolike stvari u britanskoj politici? Hoće li Britanci sada prestati biti opsjednuti uvjeravanjem sebe i svih oko sebe da im EU i imaginarni Bruxelles ne daju živjeti kako hoće? Da im netko nešto diktira, a oni jadni ne mogu učiniti ništa drugo osim se prepustiti defetizmu i euroskepticizmu? Očekivalo bi se da hoće, da će napustiti poziciju euroskepticizma kao pogonskog goriva za zapaljenje birača, ali nije još sasvim sigurno da će se to očekivanje ispuniti.
Ključan dio sporazuma o budućim odnosima je obveza Ujedinjene Kraljevine da usklađuje svoje zakone sa zakonima EU koji su važni za funkcioniranje jedinstvenog tržišta, na koje će UK i dalje imati slobodan pristup bez carina i bez kvota. To je onaj dio sporazuma zbog kojeg je britanski premijer Boris Johnson negodovao, tvrdeći da njegova zemlja nakon Brexita ne želi završiti u “orbiti Europske unije”. Johnson na kraju može biti zadovoljan jer nije dogovoreno onakvo “dinamičko usklađivanje” na kakvo je bila spremna pristati njegova prethodnica Theresa May. EU je tu izašla ususret britanskom premijeru. No, i dalje je to usklađivanje gomile važnih britanskih propisa s propisima EU. Hoće li Britanci nastaviti graditi svoje političke poruke na optužbama da im iz Bruxellesa, s nekog summita na kojem oni ne sjede i ne odlučuju (jer su tako odabrali), dolazi neki novi propis, po njihovom žargonu neki novi “EU diktat”, ili dolazi kazna u obliku carina zbog toga što London odstupa od obveza iz sporazuma? Ili će konačno sada, kad su potpuno izvan EU i kad su ispregovarali Brexit kakav su željeli, prestati mlatiti tu praznu slamu? Na odgovor ćemo još morati pričekati.
Drugo pitanje koje je bilo i ostalo najvažnije za EU: je li prvi izlazak države iz članstva u Europskoj uniji ispao takav da - ako ta država zadržava dovoljno privilegija, a oslobađa se dovoljno obveza koje joj nisu bile po volji - može inspirirati i druge države članice EU da krenu istim putem? Čitavi pregovori, sa strane EU, bili su koncipirani tako da ne završe pozitivnim odgovorom na to pitanje, da se ne pokaže na prvim primjeru u praksi da se izlazak iz EU isplati. Boris Johnson, međutim, sada zvuči dosta ushićeno i tvrdi da je u pregovorima ostvario sve što je obećao uoči referenduma o Brexitu. Ako njegov optimizam uvjeri dovoljno velik broj euroskeptika na kontinentu da se izlazak isplati, i ako se u praksi pokaže da je Brexit odlično ispao za Britance, nitko ne može isključiti da neka druga država članica ne krene istim putem. A to će onda već biti potencijalno lančana reakcija. Brexit nije kraj Europske unije, ali takva lančana reakcija bi bila.
Ali Brexit može označiti početak kraja jedne druge unije, Ujedinjenog Kraljevstva. I tu dolazimo do trećeg najvažnijeg pitanja: hoće li Škotska, a potom možda i Wales, napustiti UK zbog toga što UK više nije u EU, u kojoj su Škoti željeli ostati? I hoće li se, nakon Brexita, dogoditi ujedinjenje na irskom otoku? Brexit je ispregovaran na takav način da se zadržava bezgranični režim između Irske (EU) i Sjeverne Irske (UK). Izbjegava se pojava tvrde granice na irskom otoku, što znači da se stvara nevidljiva, ali ipak nova (regulatorna) granica između Sjeverne Irske i ostatka UK-a. A što se tiče Škotske, i dalje je lako moguće da će Škoti izglasati samostalnost čim im se nakon Brexita ukaže prva prilika za to. No, također je logično pretpostaviti da bi kaotičan Brexit, scenarij koji se, dakle, nije dogodio jer je sporazum ispregovaran u posljednji čas, dao više uvjerljivosti škotskim nacionalistima za tvrdnju da bi oni donijeli ne samo samostalnost nego i red, uređeni odnos s EU. Sada taj argument ne igra. Uređeni odnos UK-a i EU je ispregovaran.
VIDEO Hokejaši na Velesajmu prikupljaju pomoć za Petrinju i Sisak
Ovaj jednostavno ne može funkcionirati brz ovisnosti o nekoj naddržavi.