Nikad nisam bio od onih koji su pretjeranu pažnju obraćali na grbove, zastave i himne. Barem ne svojevoljno, jer i u slobodnoj Hrvatskoj gotovo je nemoguće ne uletjeti u raspravu što je dozvoljeno, a što bi trebalo biti zabranjeno. No, iako sam po prirodi prije sklon građanskom neposluhu nego stajanju u koloni te nisam od onih koji imaju potrebu pri intoniranju himne staviti ruku na srce, to ne znači da mi srce ne zaigra kad god čujem Lijepu našu.
Nije to nikakva ratna koračnica, kao kod mnogih drugih svjetskih nacija, nismo kao Francuzi ili Nijemci nikad morali cenzurirati i brisati riječi o potocima krvi u kojoj se dave naši neprijatelji, hrvatska himna jest prije svega krasna ljubavna oda Hrvata svojoj domovini. No, očito je da jednako kao i hrvatska zastava i grb, gotovo svejedno počinjao s bijelim ili crvenim poljem, hrvatska himna, jednako kao i druge kultne domoljubne pjesme kod mnogih koji u Hrvatskoj žive, ali Hrvatsku ne žive i hrvatski ne dišu, izaziva tako žestoku alergijsku reakciju da je više nisu u stanju sakriti čak i kad bi to htjeli.
Očito je mnogima ta mimikrija toliko dodijala da imaju potrebu svojom dijarejom i javno se hvaliti. Nije to više samo iskušavanje granica građanskih i umjetničkih sloboda, što samo po sebi ne mora biti loše, naprotiv, često je i poželjno, ne, to je sad već očita psihofizička, patološka potreba da se javno izvrši nužda po svemu onome što većina Hrvatića i Hrvatina smatra svetinjom.
Već smo čuli prepjev u kojem se himna pokušava pretvoriti u ono što nikad nije bila – odvratnu bojnu jurišnicu: “Lijepa naša haubico, oj ti švapska cijevi mila, stare slave djedovino, da bi vazda sve pobila”! Sve na račun hrvatskih poreznih obveznika tiskano u tisućama primjeraka. Neki dan jedan od najčitanijih web portala šokirao je pak prepjevom Vile Velebita: “Oj ti govno Velebita, ti našeg crijeva diko...” i tako dalje eksponencijalno sve gore do kraja “pjesme”. Naravno, ti stihoklepci takvim verbalnim proljevima zalijevaju prije svega sami sebe i prije bilo kakve osude trebali bi ih uputiti da potraže liječničku pomoć za svoju koprofagiju.
Tako da baš i ne čudi kako je ideja da školski dan ili barem tjedan počinju intoniranjem hrvatske himne izazvala tako otrovne izljeve na društvenim mrežama da je posve jasno da je ta netrpeljivost duboko ukorijenjena te da je možda doista krajnje vrijeme da krene i neka nacionalna terapija. A najprirodnija startna pozicija očito jest baš u školskim klupama.
Kad već toliko govorimo o građanskom odgoju, onda je očito da u rasponu od građanskih manira do građanskog neposluha mora biti pronađen prostor i za domoljublje. Ako građanski odgoj treba biti dio nacionalnih kurikula, onda bi dio tog odgoja trebao biti ne samo poštivanje manjina u svakom smislu nego i puni respekt prema vrijednostima hrvatskog naroda i nacije. I to treba poručiti ministrici koja domoljublje svodi na plaćanje poreza.
Zdrava doza nacionalizma, koliko god će neki odmah reagirati da je to drveno željezo, jedini je lijek za ovu epidemiju netolerancije prema simbolima hrvatske domovine. Unaprijed odbacujem i argumente o neuspješnoj državi u kojoj caruju mafija i korupcija, jer ova mržnja i netolerancija prema bilo kakvoj demonstraciji hrvatstva očito ima mnogo dublje korijene.
Govore neki školski ravnatelji koji su već uveli himnu da imaju učenika različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti te da zato neki ne odaju počast zastavi i himni i ostaju sjediti. No, bi li itko od vas da živite u SAD-u ili Njemačkoj ostao sjediti na intoniranje američke ili njemačke himne? To je pitanje elementarne pristojnosti.
Naravno, nikoga se ne smije siliti na neiskrenu demonstraciju poštivanja državnih i nacionalnih simbola, no to je samo jedan od simptoma koji ukazuje na deficite našeg odgoja i obrazovanja. Dakle, da odgovorim na pitanje iz naslova: svatko smije sjediti na hrvatsku himnu, ali moramo napraviti sve što je nužno kako bi takvih bilo što manje.
Ljubav ne možeš nikom nametnuti, ali kao što se svakom djetetu nameće obvezno cijepljenje protiv zaraznih bolesti, tako se svakome od vrtića i škole može ucijepiti da se prema simbolima domovine odnosi s minimumom poštovanja i odanosti.
Ako već moramo tjerati do apsurda, himna u školama je nužna baš zato što postoje oni koji na nju ne ustaju. Jer kad bi himna bila neupitna, onda ni takva površna demonstracija domoljublja ne bi bila nasušna. Kvaka 22, reći će netko? Možda, jer kako god okreneš, zaključak je isti: svaki školski dan trebao bi početi zastavom i himnom.
Ustajanje na himnu, i vlastitu i tuđu, stvar je elementarne pristojnosti. Neshvatljivo mi je da neka djeca ostaju sjediti kad svira hrvatska himna, a ravnatelj se time diči.