Postoje događaji, činovi pojedinaca ili grupa ljudi koji se duboko utisnu u svijest neke generacije, stoljeća, pa i u ljudsku svijest općenito. Ponekad su toliko duboki i značajni da postanu simboli velikih prekretnica i revolucija. Ponekad su duboko promišljeni kao što su to bile glasovite teze koje je Martin Luther pribio na vrata crkve u Württembergu i time preokrenuo tijek europske crkvene i političke povijesti, a ponekad su spontane i duboko emocionalne poput rušenja Berlinskog zida golim rukama i priručnim oruđem ili izrezivanjem rupa u rumunjskim zastavama u trenucima kada započelo rušenje Ceausescua i njegove diktature.
U kolektivnoj svijesti svijeta svakako će vrlo dugo, možda i zavijek ostati prizori s pekinškog Tiananmena, ili veliki marš na Washington i glasoviti govor Martina Luther Kinga o snu. Ili jedna važna javnim autobusom umorne Rose Parks. Ovih dana svijet je obišla slika koja ima potencijal da postane još jedna takav snažan simbol. Mlada Iranka koja je izašla prosvjedovati protiv neočekivano konzervativne vlasti predsjednika Hassana Rouhanija, odjevena kao bilo koja druga njena vršnjakinja bilo gdje u svijetu, skinula je hidžab i objesila ga na štap. Popela se na telefonsku govornicu kako bi je svi mogli vidjeti i izgledala je poput neke iranske Marianne, a njen hidžab na štapu poput zastave koja poziva na novu revoluciju. U zemlji u kojoj je prosječna dob stanovništva 28 godina i u kojoj se rađa trostruko više nego što umire, ovaj čin otpora potrebe da ta masa mladih živi ponešto drugačije, politički i vjerski slobodnije, ali i u zemlji koja će zadovoljiti njihove težnje za kakvim-takvim ekonomskim blagostanjem. Procesi koji su izazvali prosvjed u Iranu nikako nisu jednoznačni. Oni su i politički i ekonomski i svjetonazorski, u njima sudjeluju različite grupe stanovništva, oni su se iz naoko nepoznatih razloga proširili poput požara.
Za iranski vjerski i politički establišment oni su krajnje delikatan izazov zato što u osnovi vjerojatno i nisu svjesni svega što se dogodilo i što se događa. Brojni kolege komentatori iz europskih medija upozoravaju da bi najgore što bi predsjednik Rouhani i ajatolah Hamnei, čiju ostavku prosvjednici zazivaju, mogli učiniti jest to da strane sile okrive za organizaciju ovih prosvjeda. Rouhani je izgleda shvatio da bi takva izjava vjerojatno djelovala poput benzina bačenog na otvoreni plamen, pa je suzdržano kazao kako onima koji prosvjeduju priznaje pravo na to da kritiziraju vlast, no da neće tolerirati “antidruštveno ponašanje”, ma što pod time mislio. Čak je i američki predsjednik Donald Trump povukao vrlo zanimljivi vjerojatno jedan od svojih boljih vanjskopolitičkih poteza kada je iranskoj vrhuški poručio: “Svijet vas promatra!” To što se događa u Iranu ima potencijal da se pretvori u početak jedne značajne transformacije islamskog svijeta. U tom smislu hidžab na štapu doista simbolizira otpor protiv poretka koji prvenstveno ne odgovara mladoj naciji. Nova 2018. započela je intenzivno, zanimljivo i s nadom da bi ponešto ipak moglo krenuti u dobrom pravcu.
