Kada otiđe politički Titan poput bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla nameće se razmišljanje o političkom nasljeđu takvih ljudi. Bio je jedan od onih koji su mijenjali svijet, i to s dubokim razumijevanjem povijesnog trenutka, ali i s jasnom vizijom budućnosti, kako one koja se tiče izravno njegove zemlje, tako i Europe, Europske unije, ali i neke šire, globalne budućnosti.
Točno je znao što radi kada je tvrdog hladnoratovskog konzervativca Ronalda Reagana doveo do Brandenburških vrata i vješto ga naveo da pozove sovjetskog lidera Gorbačova da ukloni zid. Moglo bi se reći da je imao vizionarsku vanjsku politiku i da je bio veliki majstor upravo na tome planu. Raspadom bivše Jugoslavije i mi smo postali vrlo jasan predmet Kohlove vanjske politike. Na isti način na koji se zalagao za ujedinjenje svoje vlastite zemlje, zalagao se i za priznanje hrvatske državnosti. Bila je to konzekventna i precizna vanjska politika koja je donosila sasvim konkretne dobrobiti, i Njemačkoj, i Hrvatskoj.
Mi smo se u vrlo kratkom vremenu pogubili
Ispočetka. Onda smo se mi u vrlo kratkom vremenu pogubili. Da, kada se sve promotri iz današnje perspektive, može se zaključiti da je Hrvatska prokockala to savezništvo s Njemačkom. Sjećam se začuđenog Kohlova lica za jednog intervjua uoči dolaska u Hrvatsku. Tom vanjskopolitičkom magu tada nikako nije bilo jasno zašto nismo pokupili sirovo zlato koje je bacio pred nas i zajednički ga pretvorili u skupocjen finalni proizvod. Nije mu bilo jasno zašto hrvatska vanjska politika nije učinila sve što je mogla da započne i odradi tegoban i zahtjevan proces obrade toga poklonjenog i možda ničim zasluženog zlata.
Kohl je tada bio doista šokiran našom nevoljkošću da se primimo posla i odradimo onaj dio koji će jasno posvjedočiti da cijenimo ono što nam je darovano i da pokažemo da ćemo učiniti apsolutno sve kako bismo taj neprocjenjivi dar pretvorili u nešto što ima puno veću vrijednost i značaj. Bio je vrlo izravan prozivajući našu diplomaciju zbog neaktivnosti, bezidejnosti i zbog manjka bilo kakve inicijative.
Hrvatska vanjska politika zapravo ne postoji
Kako tada, tako i danas. Već četvrt stoljeća u izjavama nakon posjeta nekog stranog državnika ili šefa diplomacije slušam frazetine kako su politički odnosi dviju zemalja dobri, ali… Ništa drugo ne valja! Gospodarska je suradnja na nuli ili blizu nje, trgovinska bilanca loša, investicije nikakve… Ukratko, hrvatska vanjska politika zapravo ne postoji, osobito ne nakon trenutka kad smo ušli u EU. Čini mi se da se sve zbiva nekako stihijski i prigodno, da je sve nepromišljeno, neformulirano i krajnje nemarno. Čini mi se da se danas naša vanjska politika svodi na povremeno premijerovo iritiranje Moskve izjavama o mirnoj reintegraciji Ukrajine ili na predsjedničine ideje o vertikali Baltik - Jadran - Crno more koje su vjerojatno zamišljene u nekom uredu u State Departmentu zato što je riječ o zemljama koje vrlo jasno formiraju nekakav obrambeni kordon prema Rusiji.
Zar opet moramo biti nečiji sanitarni kordon i vojna krajina? Helmut Kohl našom vanjskopolitičkom bezidejnošću i lijenošću bio je šokiran prije više od dva desetljeća. Promijenilo se nije ništa. Samo nam više nitko ne baca zlato pred noge.
Od kad su Hrvatsku poslije Tuđmanove smrti iliti nakon dolaska SDP-a na vlast preuzele strukture kojima se srušio svijet zajedno sa Jugoslavijom naravno da se to desilo i sa diplomacijom. Kako Hrvatsku može predstavljati onaj koji ju mrzi iz dna duše? Npr Goldstein u Parizu, Paro u Washingtonu i slični koje su postavili Mesić, Josipović, Sanader i Milanović...