Nećemo dopustiti da SDP i Most sruše reformsku vladu – nije sada izjavio predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković, nego je to na današnji datum prije godinu dana rekao Tomislav Karamarko.
Apsurdno, no izjavio je to na vrhuncu svoje moći, na dan kada je ponovno izabran i potvrđen za šefa HDZ-a i kada je još izgledalo da će vladati dugo i prosperitetno. Bilo je to u Lisinskom, na Saboru HDZ-a, kada je 1800 HDZ-ovaca aplauzom pozdravilo njegovu pobjedu. No, samo nekoliko tjedana kasnije sve se okrenulo, HDZ je sam srušio svoju vladu, a isti HDZ-ovci jedva su dočekali da sam da ostavku, kako bi napravio mjesta za uklizavanje novog lidera, Plenkovića.
Na prvi pogled izgleda kao da se u godinu dana ništa nije promijenilo, no sve je zapravo drukčije. Prije godinu dana svi su u Hrvatskoj vjerovali da su prijevremeni parlamentarni izbori rješenje, dok ih se sada gotovo svi pribojavaju. HDZ kojim deset mjeseci dirigira Plenković ima jaču političku poziciju nego onaj prije godinu dana zato jer je dominantan i bez koalicijskog ili strateškog partnera. Karamarkov HDZ svoju je moć crpio iz koaliranja uglavnom s desnijim strankama, te s HSS-om. U izričaju taj je HDZ predstavljao “suverenističku, nacionalnu i autentičnu Hrvatsku”. No već na parlamentarnim izborima u studenome 2015. pokazalo se da tu nešto “ne štima”, jer ni uza sve te parole drage desnom HDZ-ovu biračkom tijelu i sve saveznike HDZ nije uspio ostvariti većinu, nego je morao na kraju još koalirati i s Mostom.
Kada je HDZ preuzeo Plenković, ni dva mjeseca prije novih parlamentarnih izbora, mnogi su mislili da je izabrao samoubilačku taktiku kada je odmah “otpilio” sva savezništva. Odluka da HDZ ide sam na izbore pokazala se dobitnom kombinacijom jer su HDZ-ovi birači pozdravili taj povratak samopouzdanja u stranci. I bez saveznika takav je HDZ prošao bolje nego prijašnji. Potpuno je vidljivo da je pod Plenkovićem HDZ nastavio kliziti više prema centru, a taj se proces upravo dovršava izlaskom Hasanbegovića iz HDZ-a i najavljenim formiranjem nove, suverenističke, starčevićanske i nacionalne hrvatske desne stranke. Ideja je očito da HDZ zadrži otprilike isti postotak birača (više od 30 posto), a da Hasanbegović, Esih, Glasnović i ostali pokupe 5 do 10 posto birača koji su dosad rasipali glasove na razjedinjenoj desnici.
Je li ta taktika, koja podsjeća na onu ribarsku kada dvije koče razviju istu mrežu radi većeg ulova, smišljena ili je jednostavno stvaraju politički događaji, svejedno je. Eventualni novi parlamentarni izbori gotovo bi sigurno potvrdili njezinu uspješnost. Što se drugih političkih opcija tiče, situacija je manje optimistična. SDP kojega vodi Bernardić još nije ništa naučio iz lekcije koja je uspjela HDZ-u. Nisu shvatili da bi isti recept pomogao i SDP-u. Odlukom da će na sljedeće parlamentarne izbore, kad god bili, SDP ići samostalno i tako izmjeriti svoju vrijednost i poziciju, moglo bi se utjecati i na njihove birače da ih za samopouzdanje nagrade jednako kao što su HDZ-ovi nagradili Plenkovića.
Zasad Bernardić samo produljuje provaliju jer je, šokantno, Beljakovu HSS-u ponudio i jedan mandat više nego što je to učinio Milanović (5). I ne radi se ovdje o broju mandata koje bi SDP trebao nuditi, nego jednostavno o tome da mu takva trgovina neće vratiti snagu. Obnova stranke moguća je jedino ako se promijeni taj kukavički model koaliranja. Ne shvati li Bernardić da će imati bolje karte u rukama ako se odluči na hrabriju igru, lako je moguće da mu se suprotstave u vlastitim redovima. Osim toga, čudno da Bernardić ne vidi da “samoborski recept” o pobjedništvu SDP-a i HSS-a kojeg mu gura Beljak, funkcionira u tom gradu, no ne i na razini Hrvatske. A i nije slučajno da iskusni znalci političke kuhinje među receptima često cijene onaj o “mozgu s jajima”.
Samostalan izlazak je jedini brojač stvarne snage stranke...i to bi trebao biti zakon!...prikrpe vazda pokvare stvari !