Svirate li? Uočavajući gitaru na polici njegove ordinacije na Srebrnjaku, pitamo doktora i smijenjenog ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak Boru Nogala. Svira, kaže čak pomalo sramežljivo, a nas zanima pjeva li s klincima. Dosadni smo s, rekli bi neki, trivijalnim jer zidovi “sobe” dr. Nogala puni su crteža i malih poruka koje su mu ostavili njegovi mali pacijenti. – Češće zapravo pjevaju roditelji. Kad bude dobra vijest – odgovara nam Boro Nogalo, simpatično lice koje, dok nas vodi hodnikom “kuće”, kako on naziva bolnicu, pozdravlja apsolutno svaka osoba. Znaju doktora Boru i oni koji su tek naučili reći “bok”, roditelji koji su te iste klince doveli na pregled te, naravno, sve osoblje. On o sebi privatno, međutim, ne želi mnogo. Nije bitan ovdje on, kaže, važna su djeca.
Dva mjeseca prošla su od vaše smjene, Srebrnjak ravnatelja još nema. Dva su posljednja izbora propala, što se događa?
Jedna sjednica Upravnog vijeća bolnice bila je u četvrtak, a ravnatelj tada nije izabran jer se pravnica Gabrijela Subašić suzdržala od glasanja. Probalo se opet u petak, u nastavku prekinute sjednice, ali je predstavnik Ministarstva zdravstva Milivoj Novak prvi put sudjelovao pa opet ništa. Sutra zato ponovno svi moramo doći na razgovor s Upravnim vijećem na kojem neće, naravno, biti suzdržana pravnica jer valjda nije bila “poslušna” pa je stoga smijenjena. Grad dovodi novog predstavnika koji će sigurno biti “poslušan”. Što se tiče nas, odnosno mog tima, stručno vijeće bolnice predložilo je tri kandidata za poziciju ravnatelja, koji imaju znanstvena i nastavna znanja i koji bi bili najbolji da vode kuću. Prijavile su se kolegice Mirjana Turkalj i Romana Gjergja Juraški te ja. Kandidat izvan kuće je Dragan Korolija Marinić, a čudnovato je da je on i jedini za kojeg su već na istoj sjednici glasala tri člana predstavnika osnivača, ali bezuspješno jer je nedostajao još jedan glas pa se sjednica nastavlja u sutra. Oni ne žele u ovoj priči nijednu osobu iz bolnice, a koje ne samo da su kompetentne, sa znanstveno-nastavnim zvanjima, već su i godinama predano radile te gradile i stvarale ovaj projekt.
Govorite o projektu translacijske medicine, za koji ste povukli 60 milijuna eura iz Europske unije?
Da, projekt je to koji ima kontinuitet od deset godina stvaranja, to je više od tristo stranica studija i analiza. Mi smo se, još kad smo s njim počeli, fokusirali na sve što djeca nisu imala; na prostore, na tehnologiju, preduge liste čekanja, ali i na primijenjenu znanost koja će biti usmjerena na poboljšanje dijagnostike i liječenja bolesne djece. Htjeli smo promijeniti činjenicu da pedijatrija uvijek bude nekako na dnu kad su u pitanju ulaganja pa smo formirali tim s ljudima s Rebra, iz Klaićeve, s Instituta Ruđer Bošković, iz Plive... cijela ekipa ljudi je došla i kuću smo nastojali fokusirati na znanost, struku i profesiju. Razmišljali smo kako da napravimo nešto, a bili svjesni da novca nema, kao ni investitora. Prvo smo pokušali, u suradnji s bivšim gradskim pročelnikom za zdravstvo Zvonimirom Šostarom, pokrenuti projekt putem javno-privatnog partnerstva, ali sve je otišlo u krivom smjeru. Realizacija sličnog projekta, čak nešto manjeg, koštala je po tom modelu oko 1,8 milijardi kuna, a ovaj projekt koji se financira iz fondova EU košta oko 440 milijuna kuna, odnosno tih 60 milijuna eura. Vidjeli smo da to javno-privatno partnerstvo znatno diže cijenu pa smo odustali.
Što se u njemu sve planira?
U najkraćim crtama, to je centar u kojem zajedno rade kliničari s bazičarima. Odnosno Europa i svijet shvatili su da se istraživanja ne primjenjuju tako dobro kad biokemičari, kemičari i fizičari rade odvojeno od liječnika, kad komuniciraju, primjerice, samo telefonom. U translacijskom centru oni blisko surađuju da bi se istraživanja primijenila u kliničkoj praksi. Mi smo taj projekt primijenili u svrhu poboljšanja zdravlja djece te su stoga ključne suradne djelatnosti kao što su pedijatrija, dječja kirurgija, otorinolaringologija, dermatologija, itd. U Europi nema centara koji se primarno bave djecom budući da u svako istraživanje vezano uz djecu treba implementirati posebne i dodatne etičke standarde. Ono što se svidjelo Europskoj uniji, zašto su nas ocijenili izvrsnom ocjenom, jest činjenica da je to jedinstven projekt u kojem se upravo uz poštivanje najviših standarda želi znanost staviti u službu poboljšanja dijagnostike i zdravlja djece, ne samo u Hrvatskoj već i u regiji i Europi.
Zašto bi takvo nešto bilo tko želio opstruirati?
Do srpnja lani sve je bilo normalno. Komunicirali smo s Gradom i ministarstvima, uključujući Ministarstvo zdravstva. Kada smo potpisali ugovor od 60 milijuna eura, sve je stalo. Grad nam šalje Kontrolni ured, koji je gradonačelnik Milan Bandić zapravo “izmislio”. Inspekcija nam je našla “teške grijehe”, da smo unazad sedam godina primili osam ljudi na radna mjesta koja nisu za njih. A primali smo specijaliste hitne i školske medicine, liječnike “sekundarce” jer pedijatara jednostavno nema pa ni danas situacija nije bolja. Po Zakonu o liječništvu to smo smjeli, pa primili smo liječnike s licencijom, nismo zaposlili autoprijevoznike, fizičare ili nastavnike likovnog. Za sve to Grad je, naravno, i prije znao. Predsjednica Upravnog vijeća Ana Stavljenić Rukavina sedam je godina potpisivala ta rješenja. Odjednom, nakon potpisivanja ugovora, kad smo dobili novac za projekt, nalaze nam “grijehe”. Ista je situacija i s uvođenjem djelatnosti koje su nam zamjerili. Među tim djelatnostima vam je i otorinolaringologija, primjerice, koju radimo na Srebrnjaku više od trideset godina. Profesorica Stavljenić Rukavina sjetila se da 2017. nismo smjeli raditi otorinu. Tuže me jer sam organizirao odličan prostor, opremu, doveo odlične kirurge , tj. osigurao prostorno-kadrovske uvjete da se smanje liste čekanja, da se djeca što prije izliječe.
Zdravstvena inspekcija utvrdila je da ste sve radili po zakonu, a onda se, nakon toga, oglašava opet Grad koji tvrdi da vas nisu nezakonito smijenili unatoč tome što broj članova Upravnog vijeća nije bio u skladu sa zakonom?
Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, koji je donesen u mandatu ministra zdravstva Milana Kujundžića početkom prošle godine, jasno je definiran rok od šest mjeseci u kojem se moraju formirati Upravna vijeća koja moraju činiti sedam članova, uključujući predstavnika Ministarstva zdravstva. Mene su smijenila tri člana predstavnika osnivača od pet članova Vijeća. Grad se nije na vrijeme uskladio sa Zakonom. I ono što se sad događa prava je farsa. Inspekcija utvrdi da je jedini problem u bolnici Srebrnjak statut i sastav Upravnog vijeća, a ministar Kujundžić zakonski rok za popunjavanje članstva upravnih vijeća bolnica sad najednom tumači kao okvirni, a ne prekluzivni rok. Kaže, to je ekstenzivno tumačenje zakona.
Jeste li razgovarali s njim u ovo posljednje vrijeme?
U dva mjeseca velike afere na Srebrnjaku nijednom nije htio pozvati da me pita u čemu je stvar. Ne čudim se, doduše, tome jer ključni ljudi u povjerenstvu za nacionalnu dječju bolnicu u Blatu upravo su on i prof. Ana Stavljenić Rukavina.
Je li Blato onda razlog za vašu smjenu?
Jedan od razloga, svakako. Prvo sam mislio čak da oni žele preuzeti taj naš projekt, ali onda sam shvatio, ako ga ne mogu preuzeti, onda ga žele blokirati jer žele graditi u Blatu tu veliku nacionalnu bolnicu. To je divno i krasno, ali nije krasno što to ne žele raditi novcem iz europskih fondova jer je to transparentna lova koja se mora namjenski trošiti, a prethodno treba znati izmisliti dobru ideju, aplicirati, uvjeriti međunarodne recenzente da je to dobro. Ministar Kujundžić kaže da ne želi tamo fondove, da želi to raditi od novca hrvatskih građana, a ja se s tim ne slažem. Silne milijarde već su otišle u to Blato koje je sad ruševina, a oni još ne znaju hoće li zdanje rušiti ili obnavljati. Svugdje se stare bolnice ruše i na tom se mjestu grade nove, ali eto, više se love može zamračiti kad se nešto preuređuje nego kad se gradi novo jer onda se zna cijena. Da nije reagirao premijer Andrej Plenković, naš projekt bi sigurno bio blokiran.
Što mislite, zašto je reagirao?
Čovjek je to koji zna što su projekti, standardi, i zna koja bi bila sramota i blamaža za Hrvatsku da takav projekt propadne. Nikad više ne bismo dobili nešto takvog tipa, novac bi propao i otišao u neku drugu državu.
Postoji li mogućnost da se čitav vaš projekt “preseli” u Blato i hoće li, gradnjom nacionalne bolnice ondje, Srebrnjak uopće više biti potreban?
Ne postoji opcija da se 60 milijuna eura prebaci u Blato. Novac može samo propasti, a može se uništiti i Srebrnjak. Tada na Srebrnjaku bolnica više neće biti potrebna. A kad se preselimo, ostaje 11 tisuća kvadrata prostora u elitnom dijelu grada. Nemojmo zaboraviti ni 80 tisuća kvadrata Brestovca. Ali nećemo se dati tako lako. Organiziranu grupaciju koja nas ruši, prijavit ćemo DORH-u.
Tko su ti ljudi?
Ne mogu reći ništa dok ne prijavimo. Ali radi se o ljudima iz Ministarstva, Grada, ljudima koji stoje iza Korolije, kojeg nam nameću za ravnatelja. Sljedeći tjedan će se sve znati. To su ljudi kojima je novac iznad svega, ekipa koja ne preza ni pred čim, a ja sam se borio za Hrvatsku, ne za ovakve igrače kojima je njihov interes iznad interesa djece, iznad kršćanskog morala, iznad ljudskog, humanog, iznad istine i pravde. Ne želim to prihvatiti ni mirno gledati. Jedina mi je satisfakcija što je narodu sve jasno, a ovi bahati su podcijenili moć djece, moć malog čovjeka, moć istine. Kod nas se liječi najveći broj djece u cijeloj državi, svake je godine ovdje 50-100 tisuća roditelja, ne bi nam nitko dolazio da nismo kvalitetni. Moralno i ljudsko je na našoj strani i nadam se da neće biti potrebe za ulicom.
Roditelji su već rekli da će u prosvjede bude li trebalo. Cijene vas, kažu da ste uvijek dostupni, a isto govore i kolege.
Biti pedijatar nešto je posebno. Naravno, ne podcjenjujem nikoga, ali morate imati nekako malo veću dozu ljudskosti, etike, morala, kršćanske empatije ako radite s djecom. Morate biti takvi, pogotovo ako još vodite kuću. Mi imamo sastanke stručnog vijeća, ali imamo četvrtkom cjelokupni kolegij na kojem su svi i svatko može reći sve. Meni to dobro dođe da saznam što misli voditelj tehničke službe, što misli glavna sestra nekog odjela, voditeljica dnevne bolnice. Ako mi spremačica kaže dobru ideju, portir, ja sam presretan. Mi smo ovdje svi horizontala, a ljudi su stali iza mene jer su mi prijatelji. Liječimo svu djecu kao što bismo liječili svoju. Moji unuci su bili ovdje kad su imali upale pluća i bili su sretni jer su mogli boraviti s mamom. I kako da ja bilo čije dijete drukčije tretiram? Zato se trudimo da nema loših iskustava, da nema čekanja, imamo apartmane za roditelje i dnevnu bolnicu da klinci navečer mogu doma. U stacionaru, odnosno stalnom boravku ostaju samo oni koji moraju zbog težine bolesti.
Dobar ste menadžer još od samih početaka. Stanovnici Kozari boka i danas prepričavaju da ste im sredili dom zdravlja.
Ma nisam ja ništa to sam. To je bilo 1992., možda 1993. Kozari bok bile su uglavnom barake, a ondje su tada stanovali ljudi koji su izgubili sve u ratu, izbjeglice. Imali su potrebu uvijek doktoru donijeti neku kavu ili nešto pa smo liječnik opće prakse, stomatolozi i ja skupili narod i rekli: “Nemojte donositi više ništa, imamo mi svoje plaće.” Ako želite, dat ćemo svatko koliko ima, pedeset-sto kuna pa ćemo srediti dom zdravlja. Nisu ljudi imali puno novca, ali bili su pošteni. Skupili smo za materijal, a ljudi su, skupa s nama, farbali, žbukali, obnovili pod, ogradili dom zdravlja, uredili travnjak. Onda se uključio i Caritas pa nam dao ultrazvuk, zubne stolce, EKG. Ja sam na kraju bio prvi čovjek koji je radio ultrazvuk kukova za djecu, i to ondje na Peščenici.
Nakon toga došli ste na Srebrnjak?
Da, 1997. godine, kad je bolnica bila pred zatvaranjem. Odlučili smo tada da ćemo se fokusirati na pacijente i sve aktivnosti koje radimo nastojati što više prilagoditi djeci. U sklopu jednog projekta ‘98. bio sam u Americi, gdje sam vidio kako funkcioniraju njihove bolnice. Stacionar je bio vrlo malo zastupljen, dok su se kod nas sve bolnice, pa i pedijatrijske fokusirale upravo na to da pacijenti mogu ležati pa da ih se važno obilazi sa svitom i elitom. Ja sam mislio da to nije ljudski i humano prema djeci pa smo mi na Srebrnjaku smanjili stacionar, otvorili intenzivnu njegu, a dio stacionara pretvorili u dnevnu bolnicu. Postali smo tada prva organizirana dnevna bolnica u Hrvatskoj. Pacijenti su se sve više liječili u dnevnoj bolnici, a oni koji su dotad ležali svaki bi dan dolazili, a navečer išli doma, što je bilo jako dobro prihvaćeno od djece, ali i roditelja. Mi smo i prva bolnica prijatelj djece, a dobili smo i status klinike za pedijatriju. Postali smo i prva međunarodno akreditirana ustanova, s najnižim nivoom rizika i komplikacija za pacijente. Znači to da smo ustanova u koju može doći na liječenje bilo koji pacijent iz Europe a da njegova osiguravajuća kuća to prizna. Sadašnji kapaciteti bolnice su doista nedostatni, a nadali smo se povećati ih upravo izgradnjom centra za translacijsku medicinu, za koji smo osigurali zemljište na Srebrnjaku. Plan je da taj novi Centar “toplim” mostom bude spojen s ovim “starim” dijelom bolnice.
Sutra vam slijedi novi razgovor za “stari” posao. Što očekujete?
Upravno vijeće bolnice u sadašnjem se obliku ne bi smjelo sastajati jer nisu službeno konstituirani. Što se tiče kandidata kojeg “gura” gradonačelnik, a koji je prije mjesec dana izašao iz stranke koju vodi upravo Bandić, on i ja imamo potpuno iste uvjete. Razlika između doktora Dragana Korolije Marinića i mene jest ta što je on kirurg u Institutu za tumore i do sada nije imao iskustva u vođenju dječjih ustanova, koje imaju brojne specifičnosti. Osim tih mjerljivih stručnih uvjeta, ja sam donio i važeću potvrdu o braniteljskom statusu u borbenom sektoru, dok je njegova potvrda o statusu branitelja iz 2014. godine zapravo nevažeća. Ja bih svakako volio da se odabere kandidat iz kuće.
Ako to ipak bude Korolija, kako ćete s njim surađivati? I vi i kolege?
Teško. Ne zbog njega samog nego zato što osjećamo duboku nepravdu oko svega što se dogodilo. Perspektiva nam ne može biti jednaka kao kada bi netko od nas vodio kuću jer ovako “postavljen” čovjek sa strane, sumnjive prošlosti, unosi nemir i nesigurnost. Ne možemo biti sigurni ni da će biti našeg projekta ni Srebrnjaka.
Formalno, vi i kolegica Turkalj i dalje ste voditelji projekta centra za translacijsku medicinu. Hoće li se novi ravnatelj onda time baviti?
Zbog projekta već su bila tri sastanka u Gradu, na koja nismo bili pozvani. Ono što smo čuli jest da se projekt želi revidirati i preuzeti od Gradskog ureda za zdravstvo. Bojim se da bi se to moglo dogoditi, a priprema i provođenje natječaja koje kontrolira Grad, prema dosadašnjim iskustvima, mogla bi biti vrlo dvojbena.
Već sad napravljene su određene intervencije u bolnici, zapošljavanja osoba za javnu nabavu?
Nažalost, zapošljava se nemedicinsko osoblje, na primjer, dobili smo četiri administratora. Ono što je posebno apsurdno jest što se sad kupuje novi softver od sto tisuća kuna jer novi ljudi ne znaju raditi na našem. Neki liječnici najavljuju odlazak, a na natječaj se nije javio nijedan pedijatar. Nadamo se i dalje intervenciji nekoga odozgo, očekujemo da pravda i poštenje pobijedi u ovoj borbi Davida i Golijata. Reagirati moraju i Ministarstvo znanosti, Ministarstvo regionalnog razvoja, premijer Plenković, jer oni su do sada podržavali projekt. Naravno, trebao bi i ministar Kujundžić, ali od njega više ne očekujemo ništa.
A od Milana Bandića?
Mi smo bolnica koja je gradonačelniku uvijek bila mala i nebitna, dok nismo dobili novac i postali klinika. Tada smo odjednom počeli smetati i gradonačelniku. U ovoj organiziranoj akciji uništavanja Srebrnjaka gradonačelnik Bandić svrstao se u rušilačku grupaciju podržavajući rad i ljude u Upravnom vijeću koje je radilo protuzakonito i sustavno šteti ugledu bolnice. Na čelu te grupacije su prof. Stavljenić Rukavina te pročelnik za zdravstvo Vjekoslav Jeleč, koji u konačnici “preuzimaju” projekt.
Normalno. Dobili ste novce a nigdje njegovog postotka i poslova za kumove. Sram vas može biti. Jel tako "gospodine" budući bivši gradonačelniče u odlasku.