Uputiti se iz Zagreba u glavni grad BiH autobusom, kojemu krivudavom cestom treba za to osam sati, zvuči kao sulud pothvat. Ipak, voziti se satima uz zapanjujuće lijep Vrbas, shvatiti kako funkcionira Sarajevo, oduševiti se njegovim stanovnicima, pojesti i te famozne bosanske ćevape, koji su zaista odlični, te popričati s Goranom Milićem, dobri su razlozi da se podnese putna “patnja”.
Odlučio sam produljiti si život
Kada se Milić, iza kojeg je više od 40 godina karijere, umirovio i prije dvije godine uredio svoj posljednji Dnevnik na HTV-u, svi su pomislili da će nabaviti psa i naučiti boćati, no sve je iznenadio. Prihvatio je poziciju direktora programa i vijesti Al Jazeere Balkans i odselio se u Sarajevo. I dalje uživa u svojem poslu i gradu u kojem je živio i početkom devedesetih kada je bio urednik Yutela. Iako mu fale zagrebački rituali, o Sarajevu kaže:
– Onaj tko dođe iz Zagreba, u Sarajevu se opusti. Ovdje nema one zloće ad hominem kao u Zagrebu gdje je i način komuniciranja malo oštriji. Ovdje bi se to smatralo nepristojnošću, a u Zagrebu se to smatra malom zločestoćom koja je dopuštena, dio je imidža grada i tradicije.
Odluku o aktivnom umirovljenju donio je bez puno razmišljanja.
– Ljudi kažu da kada odeš u mirovinu brže umreš, život nije posebno uzbudljiv, a i mirovina je za ljude koji su bogati i imaju djecu koja su stala na noge. Takvih je možda jedan ili dva posto, a ja ne spadam među njih ni po habitusu ni po financijskim mogućnostima. Odlučio sam dalje raditi pa ako je moguće i nešto dulje živjeti i nisam požalio – govori i opisuje svoj radni dan:
– U ured dođem između 10 i 11 sati da vidim što su izvršni producenti i urednici smislili za taj dan. Oni imaju punu slobodu i u tome suvereno vladaju, a ja ako vidim da je neki debalans ili je možda premalo naše regije u odnosu na vijesti iz svijeta, interveniram i korigiram. Okružen sam mladim profesionalcima i, ustvari, mogu samo uživati gledajući program. Najvažnija karakteristika svih ljudi na Al Jazeeri je da svi rade, nije se dogodio slučaj da netko kaže “to nije moj posao”, što se u većim sistemima s više ljudi i iluzijom da su radna mjesta podijeljena zauvijek, redovito događa i dovodi do problema.
Katarsku televizijsku mrežu Al Jazeeru po informativnosti i kvaliteti u posljednje vrijeme svrstavaju ispred BBC-ja i CNN-a. Za to ima, kaže Milić, nekoliko razloga:
– Ona ima manje predrasuda jer je izrazito multietnička, dok sve druge televizije ipak imaju neku nacionalnu osnovu. Ne može se reći da je jedna nacija ili filozofija okosnica Al Jazeere. Kao mreža u kojoj radi 75 nacija i gdje se ne postavlja pitanje usmjerenja za koji narod ili državu radimo, možemo usvajati iskonske principe novinarstva koji se u praksi obično uvijek pokvare nekim nacionalnim ili poslovnim interesima. A kako k tome ne živimo od reklama, a Katar je s 300.000 ljudi presitna zemlja da bi imala planetarne ambicije da osvoji svijet, imamo jedinstvenu priliku da budemo zaista objektivni, što gledatelji i prepoznaju.
Posao mu se odvija iza kamera, no suludo je pomisliti da čovjeku koji je obišao cijeli svijet snimajući dokumentarce i godinama vodio emisije poput “Brisanog prostora” i “Dnevnika”, ne nedostaje adrenalinsko uzbuđenje terena. Već za koji dan kreće na teren i počinje snimati novi serijal.
– Snimit ću osam emisija o BiH, nešto kao sliku stanja u toj državi, i to ekonomsko-političke naravi. Htio bih za nekoga tko nikada nije bio u Sarajevu, Hercegovini, Mostaru ili recimo u Tuzli, napraviti nešto što će ga jako iznenaditi i promijeniti mu percepciju BiH kao sukobljenog svijeta i zemlje teške sirotinje, velike nezaposlenosti i podijeljene u tri djela. Što je sve statistički točno, ali kada se vozite kroz Sarajevo i taksist vam u jednom trenu kaže: “Sada smo u Istočnom Sarajevu gdje živi 95 posto Srba, a u ovom dijelu 90 posto Bošnjaka”, vi tu razliku nećete vidjeti. Na svim drugim svjetskim točkama podjele razlika je vidljiva iz aviona i obilježena barikadama. Primjerice između grčkog i turskog dijela Cipra. Ovdje toga nema. Taj program objavit ćemo i na drugim Al Jazeerama, primjerice na engleskoj koja ima svjetski odjek, a nešto slično planiram snimiti i o Hrvatskoj. Dakle, fali mi rad na terenu i kamere! – kaže Milić.
U prekršaju zbog viskija
Kako ga prati glas da o gradovima i zemljama zna i vidi više od njihovih stanovnika, čovjeku koji je prvi put u Sarajevu izvrstan je vodič jer zna baš svaku njegovu rupu. Pa evo kratkog vodiča za jedan dan.
– Posjetitelja početnika posjeo bih u tramvaj, koji je dosta ofucan i ne baš čist, ali morate se njime odvesti jednu stanicu i zapamtiti za unuke da je prvi tramvaj u Europi bio upravo u Sarajevu. Odveo bih ga, naravno, do Baščaršije, u Gazihusrefbegov bezistan koji je bio prva robna kuća u Europi, a gradili su ga Dubrovčani. Što se tiče materijalističkih užitaka, za nekoga tko je iz Zagreba imam dva izbora, može otići u “Četiri sobe gospođe Safije” ili u “Vinoteku”, oba vrhunska restorana. A poželite li malo više bosanske hrane, onda idite na Ilidžu kod Brajlovića, on je mesar koji ima farme, mesnice i restorane i kada sve to spojite znate da je meso u tom restoranu savršeno. Nema svinjetine, kao ni u 90 posto restorana, ali količine su enormne i cijene su za nijansu niže nego u Zagrebu. Ne treba propustiti predstavu u Kamenom teatru jer dvorana je mala i osjeća se izrazita bliskost s glumcima, a Zagrepčanka će rado popiti kavu u hotelu Europi koji se nalazi na ulazu u Baščaršiju. Na Baščaršiji ćevapi u “Petici” i kod Hodžića su O.K. i stoje pet maraka (oko 20 kn). Neki restorani imaju alkohol, a neki baš i ne. Pa recimo ni u ovom centru BBI u kojem je smještena Al Jazeera ne služi se niti prodaje alkohol. Pa ni u Konzumu koji je u podrumu centra. Prijavio sam stoga direktoru BBI-a da je kod mene bio neki Škot i donio mi bocu viskija, i pitao ga jesam li sada u prekršaju? Rekao je da nisam jer oni ne prodaju i ne služe alkohol, ali u uredu ako nekoga želite ponuditi slobodno možete to učiniti. Tu sam shvatio da po Kur’anu ne smeta nikomu ako onaj drugi koji nije vjernik pije, ali je grijeh ako mu ja to kupim i omogućim – kaže Milić.
Što se pak njega i njegovih sarajevskih rituala tiče, jutro, kaže, počinje u jednom od pet omiljenih kafića na Grbavici gdje ima stan. Ako se zaželi prijatelja i razgovora o politici, odlazi u restoran Sami, a gradom se vozi automobilom.
Kako je u Sarajevu živio i prije rata, neizbježno je pitanje koliko se grad odonda promijenio?
– Prije rata tu je živjelo 7,7 posto Hrvata, 38 posto Srba, 51 posto Bošnjaka, a ostali su bili drugi. I onda netko tko želi loše govoriti o Sarajevu kaže: “Pa promijenila se etnička slika i to više nije isto Sarajevo, došli su neki drugi”. Vlada teza da je Sarajevo drugačije zato što je izrazita bošnjačka većina. Ja ne vidim da je drugačije što se tiče mentaliteta, obazrivosti i multietničkog pristupa, jer vas ovdje nikada nitko neće pitati koje ste nacije. Ali sjećam se kako su stvari među nama kreativcima funkcionirale ovdje potkraj osamdesetih. Sjelo bi se i smišljalo neki film ili akciju. U većem broju slučajeva netko tko je Bošnjak dao bi ideju, onda bi došao neki Hrvat koji bi procijenio da je ideja dovoljno luda i rekao: “Ajmo to uobličiti!”. I riješio bi taj zakonsko-papirnati dio, a Srbin bi onda sve progurao. Sada je problem što je manje Srba i Hrvata i više to nitko ne progura pa dosta toga ostaje u sferi ideje, a manje je realizacija. Nisam nepopravljivi nostalgičar, ali čini mi se da je to najveća poslijeratna promjena Sarajeva.
U stolcu za intervjuiranje nasuprot njemu sjedile su političke face od Jimmyja Cartera do Georgea Busha starijeg, ali sugovornik kojeg pamti kao najdražeg je Alija Izetbegović.
– Kako starim nekako mi se on čini najzanimljivijim. Možda zato što sam sada u Sarajevu ili je prema meni bio najotvoreniji... Ali, Alija je bio mudar čovjek koji je sve artikulirao na najjednostavniji način. Napadali su me jer sam ga branio. I baš sam neki dan gledao jedan njegov intervju iz 1999. i rekao si: “Bože, kako je bio superioran u odnosu na one koji u BiH govore danas”. Oni su svi tehnokrati limitirani propisima, zakonima, strahom od međunarodne zajednice, od toga da će izgubiti dva posto birača... On je bio drugačiji – kaže i otkriva koga bi još danas volio intervjuirati:
– Vladimira Putina i papu Franju. Oduševljen sam jer je Argentinac, a ja sam zaljubljenik u Argentinu zato što oni misle brže od drugih. Što bi rekao Maradona: “Messi i ja niski smo i krivonogi, nismo elegantni i lijepi kao Pele, nemamo vretenaste mišiće i izgled pastuha, ne skačemo metar i pol u visinu, ali smo bolji jer brže mislimo”. Joj kako je to pametno! Mislim da bismo papa i ja vodili odličan razgovor.
>> Mladi skoro bez daha pratili tribinu Gorana Milića
>> Krenula Al Jazeera Balkans, Milić: govorit ćemo svim jezicima regije
