Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 168
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
26.02.2014. u 12:00

Već zaboravljeni najustrajniji ideološki progonitelj svega što je smatrao odveć hrvatskim nije bitno promijenio retoriku.

Kada bi u kulturno i demokratski uljuđenijoj zemlji neki “komunistički pračovjek”, kontroverzni disident i politički luzer u novinama dobio više prostora od uglednoga književnoga nobelovca, zainteresirani dio javnosti bi se vjerojatno barem javno začudio. U Hrvatskoj se to nije dogodilo premda je u subotu u Jutarnjem listu već gotovo zaboravljeni Goran Babić dobio više prostora nego prije toga glasoviti nobelovac Mario Vargas Llosa! Ni nakon više od dvadeset godina što je otišao iz Hrvatske, najustrajniji ideološki progonitelj svega što je smatrao nekomunističkim, nejugoslavenskim i odveć hrvatskim nije bitno promijenio nekadašnju retoriku. I dalje govori netolerantno, isključivo i komunistički, krivotvoreći i vlastitu i zajedničku nedavnu prošlost.

Nakon što je Miljenko Jergović u dva navrata u posljednjih nekoliko godina pokušao zajedno s opravdavanjem Stipe Šuvara kozmetički dotjerati ono što je u komunizmu činio Goran Babić, ovo je prvi put da Babić nakon što je emigrirao u Beograd pokušava u Hrvatskoj amnestirati samog sebe. Argumenata baš i nema. Kao najprilježniji suradnik i sličnomišljenik Stipe Šuvara, Babić je dugogodišnjim ideološkim hajkama politički i estetski nepoćudnih dao najveći dio priloga za sastavljanje čuvene Šuvarove Bijele knjige. Taj je komunistički Maleus maleficarum godinama služio kao indeks nepoćudnih, kao dokument za progon politički neprilagođenih. Posebno je Goran Babić ostao zapamćen kao glavni urednik “časopisa za kulturu” Oka. Još je više zapamćen po progonu koji je 1984. pokrenuo protiv tada mladog liječnika u Lipiku dr. Ivana Šretera. Naime, Šreter je tada penzioniranom oficiru JNA u liječnički karton umjesto toga jezično jedino dopuštenoga naziva napisao hrvatsku inačicu “umirovljeni časnik”. To je bio razlog da Babić pokrene javnu potjeru za liječnikom optužujući ga u Nedjeljnoj Dalmaciji za nacionalnu mržnju, protusrpstvo i za ustašluk. Kada je Babić već pobjegao u Beograd, valjda snivajući da će se iza tenkova JNA vratiti u Zagreb, Šretera su već na Gavrinici kraj Pakraca, možda i zbog te hrvatske inačice, ubili četnici obučeni u armijske uniforme.

Zna se što je početkom devedesetih značilo otići u Beograd. Danas krivotvoriti nedavnu prošlost znači željeti barem misaono ovladati i sadašnjošću. Nije slučajno orwelovska parola da onaj tko vlada prošlošću vlada i sadašnjošću. U Hrvatskoj se takva prošlost ustrajno vraća. Babić se i danas ponaša po staroj jugoslavenskoj matrici kao i onda kada se Jugoslaviju pokušavalo politički i kulturno reintegrirati “ljepkom” proizvedenim u Babićevu Oku i u KPGT-u Ljubiše Ristića i Rade Šerbedžije.

Upravo su Goran Babić i hrvatski glumački svetac Rade Šerbedžija, koji se igrom slučaja u javnosti iznova pojavio proteklih dana, devedesetih otišli u Beograd. Šerbedžija se s ogromnim crnim šeširom ukazao na sarajevskim demonstracijama, uočljiv kao i prije početka rata u BiH. Tada je sa svojim jugoslavenskim drugovima pokušavao uvjeravati da je u Sarajevu posrijedi sukob “raje” i “papaka”, a ne velikosrpska agresija. U to su vrijeme uvjereni Jugoslaveni sarajevskim ulicama uzvikivali: “Mir, mir – nitko nije kriv!” Kada se napadalo Vukovar, ni Šerbedžija ni Babić nisu se čuli. Šerbedžija je šutio i kada su granate padale na vinkovačku knjižnicu u kojoj je vjerojatno posudio i svoga prvog Hamleta, a možda i Kiklopa.

I glumčevu i pjesnikovu tadašnju šutnju je moguće razumjeti i kao ljutnju za nestankom Jugoslavije koja im nije bila samo draga država nego i “emocionalni zavičaj”. Oni se i danas ponašaju po staroj jugoslavenskoj matrici. Goran Babić i Rade Šerbedžija s vremenom su postali simboli tobožnjega hrvatskog političkog progonstva. Obojica su bili uvjereni Jugoslaveni i komunisti, Šerbedžija izvanredan glumac, a Babić vrstan pjesnik. Kao i neki hrvatski svjetski književnici i Babić je politički krivo prosuđivao. Taj niz ide od Knuta Hamssuna, Mile Budaka i Ezre Pounda do Petera Handkea i Mome Kapora. Može li pak Babića njegova književnost amnestirati od politike, “djelo otkupiti od biografije”?

Komentara 1

Avatar nevjerni_vjernik
nevjerni_vjernik
14:15 26.02.2014.

Uskoro će on postati glavna zvijezda i perjanica na HTV-u...Jutarnjem i sličnim medijima........gdje će se pridružiti onima koji danas govore....."a ha....a što sam ti rekao "

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije