Bila je večer kao i svaka druga. Sunce je zašlo za planinu. A onda je, odjednom, cijeli svijet vani postao drukčiji. Ono što sam ugledao u okviru prozora natjeralo me je da izađem i vidim što se to događa. Cijeli je vrt promijenio boju. Sva stabla, svaka travka, sve živo i neživo promijenilo je boju. Nebo je promijenilo boju, kao da više nismo na Zemlji, nego na drugom planetu. Sve je postalo žuto. Ne zlatno, ne crveno, kakvi već znaju biti sutoni, nego baš žuto, jer takva je bila svjetlost koja je sve prožimala i omatala, blaga, mutna, bez oštrine i sjena. Njen izvor je bio niski sloj spužvaste sumaglice koja je upila i promijenila boju sunčevih zraka na kakvu smo navikli. Čudesan prizor promijenjenog svijeta potrajao je petnaestak minuta, vjerojatno sve dok sunce nije zašlo za nama nevidljiv obzor s druge strane planine.
Ta slika za pamćenje bila je lako objašnjiv i prirodni atmosferski fenomen, još jedan dar ovoga neuobičajeno lijepog, sunčanog i toplog rujna. Ako vam je možda i prevruć, sjetite se zime koja je pred nama i upijte zahvalnim očima i cijelim krhkim tijelom svaki trenutak topline. Trebat će nam. S cijelim nama poznatim svijetom u posljednje se vrijeme događa nešto slično, ali mnogo kompleksnije, teže objašnjivo i s posljedicama čiju težinu i ozbiljnost možda još i ne slutimo.
Mijenja se osvjetljenje, mijenjaju se boje, mijenja se način na koji svijet i činjenice i pojave u njemu gledamo i prepoznajemo ili, zapravo, mnoge stvari za koje smo mislili da su jasne više ne prepoznajemo. Nad našu se civilizaciju nadvila ne samo sumaglica, nego oblačina i magluština sumnje. Umjesto svijeta oštrih, svakom zdravom oku prepoznatljivih linija i obrisa, umjesto jasnog razlikovanja svjetla i sjena, sve postaje žuto, kao da nam je neka sila iz atmosfere isisala kisik i napunila je sumporom. Znanost je pomiješana s praznovjerjem, znanje je postalo relativno, činjenice se bore s izmišljotinama, fantazijama i paranojama, janje se teško razlikuje od vuka, a kad čovjek kihne, više ne zna je li zakvačio prolaznu virozu, sezonsku gripu ili smrtonosnu kugu. Liberalni i slobodarski ljevičari promeću se u rigidne totalitariste, a diktaturi skloni desničari nam se nude i nameću kao osloboditelji i zaštitnici svih naših davno stečenih, a sada ugroženih sloboda.
Opravdani gnjev zbog očitih nepravdi i sustavnog diskriminatorskog nasilja pretvara se u nasilje koje bez diskriminacije ruši sve pred sobom. To nasilje pogonjeno je neznanjem i zaglupljenošću, slijepo za povijesne činjenice koje postaju žrtvom arbitraže nekompetentnih prijekih sudova uzbunjenih masa. Korporacijski svijet, koji ionako nikada nije previše mario za znanje i prosvjećivanje, u strahu za mrvicu profita ide niz dlaku pobuni teško kompromitiranoj glupošću i politikantskom instrumentalizacijom. To da ljudi moraju napokon paziti i suzdržavati se pišući na društvenim mrežama nije uopće loše. Ali, pristojnost se utjeruje strahom od otkaza zbog svake nesmotrene riječi ili same mogućnosti da netko neku vašu riječ shvati pogrešno.
Osobito zabrinjava što koljeno savijaju i akademske institucije, sveučilišta, u prvom redu u SAD-u. Tako smo ovih dana mogli pročitati priču koja na prvi pogled zvuči kao tipičan “fake news” skrojen tako da baci ružno svjetlo na sve pokrete protiv diskriminacije i da bjelačkom svijetu utjera u kosti strah od nadolazeće “lijeve” diktature i kontrole riječi i misli. Ali, nažalost je istinita priča koju je prenio BBC o profesoru komunikologije Gregu Pattonu na Sveučilištu Južne Kalifornije (USC) koji je suspendiran s posla zato što je na predavanju o riječima kojima govornici raznih jezika popunjavaju pauze u govoru izgovorio i najrašireniju kinesku poštapalicu koja se u engleskoj transkripciji piše “na-ge”, a izgovorena onako kako je izgovaraju Kinezi, zvuči slično onoj zabranjenoj engleskoj “N-riječi” za kojom posežu bijelci kao najružnijom uvredom prema crncima. Profesoru nije pomoglo ni to što je tu riječ naveo upravo kao primjer mogućih lingvističkih nesporazuma. Možda i najgore u cijeloj priči, kao dokaz visoke razine histerije i paranoje, zvuči navod iz priopćenja dotičnog sveučilišta da je okrivljeni profesor dobrovoljno odstupio sa svoje katedre dok se ne završi istraga o njegovu “prijestupu”.
A onda sam dočekao i članak na ne baš beznačajnom i marginalnom američkom portalu vox.com u kojem se na meti pravdoljubivih glupana našao i jedan od temelja moga duhovnog svijeta, kulture i civilizacije kojoj osjećam da pripadam. Simbolom važnosti, premoći i superiornosti bogatih bijelaca koji, doslovno citiram, “ženama, LGBTQ+ osobama i ljudima drugih rasa predstavlja podsjetnik na povijest isključivosti i elitizma klasične glazbe”, proglašena je Peta simfonija Ludwiga van Beethovena. Autori članka u pratećem audioprilogu svoju “argumentaciju” zaključuju pitanjem, koje uopće ne zvuči retoričko: “Trebamo li i dalje slaviti Beethovena ili s njim jednom zauvijek raskrstiti?”
U svojoj sjajnoj knjizi “Ljeto s Homerom”, koju je u prijevodu Dubravke Celebrini proljetos objavio zagrebački Tim-press, francuski pisac Sylvain Tesson, nadahnut “Ilijadom” i “Odisejom”, piše: “Zeus želi rat među ljudima kako bi imao mir na Olimpu. A Homer koristi prva pjevanja da nam otkrije istinu kojoj će se vraćati u epu: lakše je vladati ljudima ako se međusobno tuku. Naše ruševine su božji tron.”
Imam prijatelja koji me uvijek pozdravlja željom “neka ti je dobro svjetlo”. To nam svima želim. Jasno svjetlo pod kojim raspoznajemo i razlikujemo sve obrise i boje, a osobito plemenite namjere od opasnih sumpornih magluština manipuliranog neznanja i gluposti.
Kao sto sam nedavno napisao, vrijeme je da Ameri maknu lik mrskog Georgea Washingtona sa novcanice dolara jer potice iz obitelji uglednih plantazera u Virginiji cije su plantaze obradjivali robovi. I da stave na novcanicu lik Mickeya Mousea. To bi bilo sasvim u duhu s ovim idiotarijama o politickoj korektnosti kojima svjedocimo.