Aleksandar Vučić u nedjelju je obavio formalnost: postao je predsjednikom Republike Srbije, kako se i očekivalo. Idućih mjeseci obnašat će obje najviše političke funkcije u toj državi i u rukama držati sve poluge moći koje, međutim, trenutačno itekako prelaze srpske granice. U fokusu je međunarodne politike, što je razvidno i proteklih dana u Mostaru na skupu regionalnih lidera gdje je dočekan poput filmske zvijezde.
Sa završetkom predizborne kampanje utišao je ratne trube pa zaogrnut plaštem ključnog čimbenika mira i stabilnosti u regiji igra ulogu koju mu je dodijelila Angela Merkel, “nagrađen” što je Srbija otvorila tek 8 od 35 pregovaračkih poglavlja, a tako će, sva je prilika, i ostati. Za prvi međunarodni posjet Vučić je ne bez razloga odabrao BiH, uostalom, u noći trijumfa najprije se obratio svojim sunarodnjacima iz Republike Srpske, potom i Bošnjacima, jasno trasirajući svoj politički pohod na regiju.
Posve neometan od hrvatske vanjske politike i uz posvemašnju ignoranciju naših medija, taj pragmatični političar upravo kreira carinsku uniju četiriju država zapadnog Balkana, evidentno, pod srpskom dominacijom, novu asocijaciju koja neće tako skoro vidjeti Europu – na obostrano zadovoljstvo. Upravo u Mostaru crta prve obrise buduće tržišne mreže koja bi gospodarske tokove preusmjerila prema Beogradu, istodobno oduzimajući Zagrebu najjače tržište, ono bosanskohercegovačko, a sve s intencijom da u perspektivi srpsku gospodarsku dominaciju na ovim prostorima premetne u političku.
Sve to čini uz posvemašnju potporu Rusije, ali i Njemačke i Austrije te Bruxellesa gdje se na mala vrata odustaje od daljnjih eurointegracijskih procesa, barem za iduće desetljeće. Jačanje Vučićeva utjecaja u regiji stoga neće zaustavljati ni eurodiplomati, sasvim sigurno ni Washington kojem trenutačno za to manjka interesa, pa ni hrvatski lideri.
Što radi premijer Andrej Plenković, diplomat po vokaciji, i gdje se djenuo ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, dok novu geopolitičku kartu Balkana ili jugoistoka Europe kreira umiveni srpski radikal Aleksandar Vučić, koji čini sve da obećana potpora predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović “europskom putu Srbije” zvuči poput neslane šale.
Prije će biti da će se o položaju Hrvata unutar i izvan granica EU pitati Vučića. Jer, “stabilizacijom” BiH za račun Beograda, konstelacijom u kojoj se tamošnje Hrvate i ne spominje, Vučić istodobno dokida “hrvatski koncept” ubrzanja europskog puta BiH, koji se u ovom odnosu snaga čini nedostižnim i zahtijeva hitno redefiranje, no vanjskopolitički smjer Hrvatske u odnosu na novo miješanje karata na Balkanu zasad ostaje nepoznat. Ograničiti Vučićevu moć, paradoksalno, može se jedino unutar njegovih granica.
U usporedbi s 1,8 milijuna glasova koje je pobrao na izborima, opozicija je, ukupno gledano, osvojila nimalo zanemarivih 1,2 milijuna, pa preostaje vidjeti hoće li Saša Janković konsolidacijom oporbe uspjeti kapitalizirati svoj uspjeh. Pita li se hrvatsku diplomaciju, na osvajačkom putu “balkanskog Putina” prepreka neće biti.
