U Italiji može se bez problema u trgovini kupiti pivo koje je puno nostalgije za fašističkim diktatorom Benitom Mussolinijem. I Mussolinijev grob godišnje posjeti nekoliko desetaka tisuća ljudi. I njegova je unuka Alessandra osnovala fašističku stranku i čak bila zastupnica u Europskom parlamentu. Stoga ne treba čuditi što su u Trstu otkrili spomenik Gabrieleu D’ Annunziju, i to baš na dan kad je on sa svojim crnokošuljašima prije 100 godina umarširao u Rijeku.
Pravdanje talijanskih fašista doista može samo nasmijati, da su mu spomenik otkrili njemu kao pjesniku. To što je otkriven baš na dan okupacije Rijeke, ma to je valjda puka slučajnost, totalno neznanje... Taman posla!
I nakon svih poraza koje su Talijani doživjeli i u Prvome i u Drugome svjetskom ratu, ali i ranije, ako se sjetimo i Viškog boja u 19. stoljeću, među njima i danas još uvijek ima nemali broj onih koji i dalje posežu za hrvatskom obalom i hrvatskim područjem. Još i danas među njima ima nemali broj onih koji na Hrvate i Slovence gledaju kao na nižu rasu jer smo Slaveni, a okupaciju hrvatske obale i danas fašisti tumače kao dolazak civilizacije među Hrvate, i Slovence dakako također.
Zato je otkrivanje spomenika u Trstu samo još jedna u nizu fašističkih provokacija, kao i provokacije koje su izvodili talijanski fašisti po Rijeci, vješajući staru talijansku zastavu na Guvernerovoj palači, gdje je bilo D’Annunzijevo sjedište u Rijeci. Istina, talijanski fašisti danas mogu samo sanjati, i lajati na mjesec, kao i velikosrpski budalaši. Jer su i jedni i drugi polomili zube na nama.
Međutim, nisu nama problem fašisti i četnici, njih smo riješili na bojnom polju. Problem smo mi sami sebi, koliko sami držimo do svoje baštine, do svojih povijesnih velikana, do važnih datuma u vlastitoj povijesti.
Najbolji primjer gotovo posvemašnje takve šutnje jest feldmaršal Svetozar Borojević, i to baš u svjetlu ovih najnovijih istupa talijanskih fašista. Dok fašisti i danas bez rezerve gaje sjećanje na D’ Annunzija koji je bio preteča talijanskog fašizma i Mussolinijev duhovni otac, u Hrvatskoj se gotovo uopće ne gaji sjećanje na Borojevića koji nije bio ni zločinac ni diktator niti je posezao za tuđim teritorijima. Bio je velikan tamo gdje je bilo najvažnije, za vrijeme Prvoga svjetskog rata spriječiti talijanske prodore preko Soče, spriječiti Talijane u proboju na slovenska i hrvatska područja.
Zato mu se Slovenci do danas odužuju, čak mu i spomenik podignuli, a Hrvati gotovo ništa. U Zagrebu nema ni ulicu ni trg ni spomen ploču. Ulicu ima u Zemunu!
Ovdje doista nema potrebe objašnjavati što je sve Borojević dobio na bojnom polju s Talijanima. Samo se valja prisjetiti 12 sočanskih bitaka, i pokušajte zamisliti gdje bi bila danas granica s Italijom da su Talijani prešli preko Soče. Pod Borojevićevim zapovjedništvom mahom su se borili Hrvati i Slovenci, i jako su dobro znali zašto se bore, da brane svoje domove od Talijana! Već je i tada D’Annunzijevo ime bilo jako dobro poznato Hrvatima i Slovencima. O tome je govorio i Borojević: “Mi umiremo na Soči, ali tamo i ostajemo, a Gabriele može samo preko naših leševa trijumfalno ući u Trst”.
“Lava od Soče” Borojevića je nakon Prvoga svjetskog rata izdala vlastita domovina. Zagreb ga je odbacio. On je bio dio stare Austro-Ugarske, pa je na kraju i tragično skončao. No nakon smrti doživio je počast kakvu je i zaslužio. Njegovi suborci sagradili su mu grobnicu na središnjem bečkom groblju gdje i danas počiva, i do danas je to ostala najupečatljivija grobnica u arkadama, odmah do središnje crkve.
Ovo pitanje oko Borojevića postavljam i zato što će se u svibnju iduće godine navršiti sto godina od njegove smrti. Hoće li se ta obljetnica dostojno obilježiti? Hoće li netko pokrenuti inicijativu da konačno dobije ulicu, trg, ploču? Da mu se vrate brojni naslovi počasnog građanina hrvatskih gradova koji su mu oduzeti nakon 1918. godine, jer više nije bio podoban?
Zašto to već nije pokrenula Družba Braća hrvatskoga zmaja, kojoj je glavna djelatnost od početka upravo sjećanje na hrvatske povijesne osobe i događaje? Oni su bili inicirali i prenijeli posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana iz Bečkog Novog Mjesta u Zagreb prije sto godina. Borojevićeve posmrtne ostatke ne treba prenašati u Zagreb, jer u Beču ima više nego dostojno posljednje počivalište, ali na kojemu je u prvom planu vijenac sa slovenskom zastavom, iako se on svugdje izjašnjavao kao Hrvat grkokatoličke vjeroispovijesti. Žalosno!
Hrvat,pravoslavac.To je rekao.