Dok je bio na vlasti, François Mitterrand se držao maksime Luja XI: „Tko ne zna skrivati, ne zna vladati"! Punih 14 godina na čelu države (1981. – 1995.), dulje nego ijedan predsjednik Pete Republike prije i poslije njega, uspješno je održavao nepoznatom polovicu svoga političkog i privatnog života, a da u nju nisu uspjeli zaviriti brojni voajeri iz medijskog i literarnog svijeta pred kojima bi se otkrilo pravo zakopano blago jedne bogate karijere i nevjerojatno uzbudljive biografije. Kako se približavalo vrijeme oproštaja, i od vlasti i od života, bolesni francuski predsjednik slušao je svoje literarne instinkte, i prije nego što je prije točno 20 godina (8. siječnja 1996.) umro u državnome stanu iz kojeg je mogao gledati Eiffelov toranj, slijedio maksimu jednoga pisca (Juliena Greena): „Ono što mi izaziva strah od smrti, to je ideja da ću biti izručen biografima"! „Stari lisac" potrudio se da u posljednjim godinama vlasti i života otkrije svoje velike tajne, i da ne ostavi budućim biografima da kopaju bez njega po njegovoj proturječnoj ratnoj prošlosti i dvostrukom obiteljskom životu.
"Misa je moguća"
Kao što je u svemu, i svima, vješto manevrirao (neki kažu: manipulirao), tako je i u svojim posljednjim odlukama „najdugovječniji francuski predsjednik" potvrdio karakter u kome su se miješale crte nepredvidivosti s crtama prevrtljivosti. Uključujući i njegovu posljednju volju (oporuku): „Misa je moguća", kojom je – prihvati li se poznati dio Mitterrandova dugoga života – iznenadio mnoge koji nisu znali za njegove noćne razgovore s teolozima, filozofima i piscima na temu smrti i „života poslije". Tako je osnivač i vođa moderne francuske ljevice posljednji put zbunio ateiste među svojim pristašama koji su sami krivi što nisu bolje slušali što im je njihov predsjednik htio reći kad je ravno godinu dana prije smrti, u oproštajnoj, 14. novogodišnjoj čestitci „Francuskinjama i Francuzima", odškrinuo vrata misteriju svoje religioznosti: „Vjerujem u snagu duha. Neću vas napustiti"! Na temeljima takve intimne duhovne volje, u zemlji u kojoj političari paze da ne prijeđu granicu koja dijeli državu od Crkve, nastala je velebna crkvena ceremonija oproštaja od socijalističkog šefa države, najprije u pariškoj katedrali Notre-Dame, gdje je misu služio karizmatični pokršteni Židov kardinal Lustiger, a potom na groblju u Jarnacu, gdje je biskup iz Angoulêma uputio pokojniku posljednju preporuku za rajski život.
Jedan od dvojice najmoćnijih Francuza druge polovice 20. stoljeća (poslije generala de Gaullea), rođen prije stotinu godina u znaku Škorpiona (26. listopada 1916.), suočio je i sebe i druge s proturječnostima koje su obilježile njegov lik i djelo. Počevši od onoga što se znalo, ali se nije eksploatiralo protiv njega u zemlji koja, inače, odbacuje „teror nepromjenjivosti" – da je rođen na desnici, a da je politički afirmirao ljevicu (uzdigavši je prvi put na vlast u ustavnopolitičkim okolnostima Pete Republike); da je u vrijeme političkoga odrastanja u predratnim previranjima bio bliži nacionalizmu Mauricea Barrèsa negoli socijalizmu Jeana Jaurèsa; da su ga kao studenta prava u Parizu više privlačile desničarske falange pukovnika De la Roquea negoli protufašistička borba intelektualno-političkih pisaca Andréa Malrauxa i Andréa Gidea; da je u Drugi svjetski rat ušao na jedna, višijevska vrata, a izišao na druga vrata, kao „resistant" (uostalom, kao i toliki Francuzi koji su u početku više vjerovali maršalu Pétainu nego pukovniku de Gaulleu); da je bio rekvizit u neuspješnim (poslijeratnim) vladama Četvrte Republike, a da je, nakon njena pada u bespućima Alžirskoga rata žalio samo za tim što nije bio nikad predsjednik vlade; da je Petu Republiku osuđivao kao „permanentni državni udar", a da se savršeno koristio njenim institucijama za vlastitu vlas, šireći čak njene institute na nepoznati prostor kohabitacije (kad je mogao djelovati u dvostrukoj ulozi, šefa države i šefa oporbe); da je po političkom uvjerenju bio nekomunist, pa i antikomunist, a sa šefom KP-a Georgesom Marchaisom sklopio „povijesni sporazum" i uvodio članove njegova Politbiroa u svoju vladu (da bi ih sve, kako je sam govorio, lakše uništio); da je primao udarce i doživljavao neuspjehe, a da nije odustajao od konačnoga cilja, koji je, napokon, i ostvario u trećem pokušaju i tako isključio sličnosti s Voltaireovom „peći koja uvijek grije, a ništa ne peče"; da je u vanjskoj politici bio veći atlantist od svojih prethodnika, ali kad se stao rušiti poredak iz Jalte, birao bi uglavnom krivu stranu (za što su Hrvatska i BiH najbolji primjeri).
Izdržati sva iskušenja, proći sve izazove i ostati na nogama, popeti se čak trijumfalno na republikansko prijestolje u državi, kao prvi predstavnik ljevice, mogao je samo netko tko je volio vlast, barem koliko i žene koje su ga podjednako privlačile. Iz svega se vidi da François Mitterrand nije bio ni doktrinar ni ideolog, nego vješti pragmatik koji je tražio slobodni prostor da može ostvariti vlastitu sudbinu, u koju nije prestajao vjerovati ni kad su njegovi politički prijatelji počinjali u nju sumnjati. Sam je kontrolirao stvari iza kulisa, da mu ne bi prerano izlazili iz ormara kosturi dvostrukoga života, koje je brižljivo čuvao od javnosti zahvaljujući velikoj dobrohotnosti novina i novinara koji su čuvali za sebe podatke iz granične privatno-javne sfere, kao, recimo, o paralelnoj obitelji i izvanbračnoj kćeri, ili o Pétainovu odlikovanju, što nije bilo nevažno za birače (uza sve razlike između francuskog liberalizma i anglosaskog puritanizma). Ili o bolesti, rak prostate, koji mu je otkriven tijekom prvih nekoliko mjeseci vlasti, s prognozom preživljavanja od tri mjeseca do tri godine!
Druga obitelj
S kulturom čovjeka koji je sa sobom na državnička putovanja nosio knjige (manje od Karla Marxa, koji je na bračnom putovanju pročitao 44 knjige!), François Mitterrand je šarmom i elokvencijom svoje probleme, osobne i političke, rješavao uglavnom u svoju korist. Mnogi bi političari njegova ranga nestali kad bi se otkrilo da su polovicu svjetskog rata proveli uz Pétaina, a polovicu uz de Gaullea (otprilike, kao da je netko u nas proveo rat uz Pavelića i uz Tita), i još čuvali za sebe nerazjašnjene okolnosti zarobljeništva i bijega iz njemačkih logora u prvome dijelu rata; on je dobio mjesto u Generalovoj privremenoj vladi, i poput mačke uspio preživjeti njen (i njegov, de Gaulleov) pad te punih pola stoljeća, sve do knjige Pierrea Peana o „višijevskoj mladosti", (o)čuvati taj dio svoje prošlosti, uspješno kao što zmija skriva noge. Kad je skandal programirano izbio pod sam kraj drugoga predsjedničkog mandata, otkriće nije imalo snagu razornog potresa, nego efekte sitnog podrhtavanja medijskoga tla koje je sam Mitterrand lako smirio. Njegova metoda „rada" s novinarima – osvajanje, a ne nametanje, vladanje, a ne upravljanje – pokazala se uspješnom i u drugome teškom otkriću koje je trebao prirediti za života, da se repovi ne bi nepovoljnije razvlačili nakon smrti, kad se dao slikati s kćeri Mazarine (koju do tada, kao ni njezinu majku, kustosicu Louvrea Anne Pingeot, nitko nije vidio iako su za svaki Božić putovali u Egipat, u Asuan, i dijelili vrijeme u državnome stanu uz Seinu, iako je njoj za ljubav dao sagraditi piramidu u dvorištu najvećeg francuskog muzeja, jednu od „velikih građevina", Opéru Bastille, biblioteku i slavoluk u La Défense, tipične za faraone. Dvije su se majke njegove djece, i djeca dviju majki, prvi put sreli na pogrebu, zajedno pratili kovčeg u vojnome avionu do Jarnaca, u pravoj pogrebnoj tišini, kako svjedoče rijetki očevici takve nadrealističke situacije (Robert Badinter).
Kao što je de Gaulle oslobodio Francusku utega kolonijalizma, Giscard d' Estaing politički modernizirao zemlju širenjem izbornih prava i uvođenjem prava na pobačaj, prvi socijalistički predsjednik proveo je na početku mandata, dok je, suprotno upozorenju Alberta Camusa, još vjerovao da je moguće spojiti kolektivizam u gospodarstvu i liberalizam u politici, impresivnu seriju socijalnih i političkih reformi – ukinuo smrtnu kaznu, povećao najniže plaće, povećao obiteljske dodatke, uveo porez na bogatstvo, skratio radni tjedan na 39 sati, uveo 5. tjedan plaćenog odmora, omogućio odlazak u mirovinu sa 60 godina, izjednačio plaće za muškarce i za žene, uveo privatni radio i formirao informativni javni servis. Državni proračun nije mogao izdržati dulje od godinu dana tolika i takva opterećenja pa je Jacques Delors morao provoditi jednu za drugom čak tri devalvacije prije nego što su komunisti napustili vladu, a socijalisti u tržištu pronašli pojas za spašavanje iscrpljene ekonomije.
Posmrtnu veličinu francuskoga predsjednika ugrožava i dalje njegova sve očitija jednostranost s kojom je reagirao na tektonske promjene do kojih je na europskome kontinentu došlo rušenjem Berlinskoga zida, padom komunizma i nestajanjem poretka iz Jalte. Na kraju političke karijere, u ozbiljnim godinama i pod pritiskom bolesti, nije više imao snage da se – pošto je na kraju 1991. s Helmutom Kohlom „progurao" sporazum iz Maastrichta o europskoj političkoj i monetarnoj uniji – okrene novoj, nepoznatoj budućnosti, nego je svim silama branio prošlost; umjesto da podupre promjene koje su u dijelu Europe nastupile oslobađanjem energije kod potlačenih pojedinaca i naroda, François Mitterrand je u kritičnome vremenu europske povijesti branio status quo. Toliko da je i prema glavnome partneru, kancelaru Kohlu, s kojim se nekoliko godina prije, dok su postojale dvije Njemačke, držao za ruku u Verdunu, da simbolički demonstrira neraskidivo prijateljstvo dvaju naroda i njihovih država, stao pokazivati drugo lice: sustavni rivalitet i nepovjerenje. Do tada dokazani Europejac i demokrat, bio je posljednji zapadni državnik koji je posjetio propalu garnituru DDR-a, što je, politički, bila poruka podrške režimu koji se opirao promjenama; prvi koji je uputio čestitku nedoraslim „pučistima" u Moskvi, što je propagandno moglo značiti odricanje od Gorbačova kao arhitekta promjena u komunističkom bloku; i prvi i posljednji koji je u jugoslavenskoj krizi bio na strani Miloševićeve velikosrpske politike.
Za očuvanje Jugoslavije
S ujedinjenjem Njemačke na kraju se francuski predsjednik suglasio pošto je prije toga otklonio razloge nepovjerenja, i to tako što je kancelar Kohl prihvatio njegove uvjete da se ujedinjena Njemačka obveže poštovati granice prema Poljskoj na Odri i Nisi i nastaviti proces europskoga ujedinjenja. S raspadom Jugoslavije teže se složio, vjerojatno se intimno nikad nije pomirio, barem iz dva poznata razloga: prvo, jer je zbog jakobinskih tradicija vjerovao više u velike i jake nego u slabe i male države (zašto je u tom slučaju htio spriječiti jaku Njemačku?), pa je točno godinu dana prije pada Vukovara preko Borisava Jovića uputio poklon Miloševiću u obliku kategoričke podrške: „Mi želimo da Jugoslavija ostane Jugoslavija"; drugo, jer je preuveličavao francusko-srpsko prijateljstvo, utoliko nerazumljivije što ga je veličao na štetu Hrvatske i Hrvata. Što je sve mogla značiti njegova izjava u „Frankfurter Allgemeine Zeitungu", i to dva tjedna nakon pada Vukovara, da su Hrvati bili saveznici nacista, a Srbi Saveznika?! Pa, Milošević je rušio i okupirao Hrvatsku, s izlikom da spašava Srbe od ustaša! Je li takvim konstrukcijama francuski predsjednik davao legitimitet politici tadašnje Srbije? Teško je, ili gotovo nemoguće, razumjeti kako je čovjek Mitterrandove kulture, koji je „pročitao sve važne knjige" (A. Duhamel), koji je, uz književnost, osobito dobro poznavao povijest, u tako dramatičnoj utakmici na život i smrt jednoga naroda mogao odjenuti navijački dres, pod cijenu ozbiljnih falsifikata ratne i političke povijesti. Ne bi bili sporni osjećaji prijateljstva, u tome slučaju prema Srbiji i prema Srbima, da su se oni povijesno objektivno valorizirali i da su služili interesima istine i pravde u ratu koji je Beograd htio, pripremio i vodio, prvo u Hrvatskoj, pa u BiH, i na kraju na Kosovu. Širenje straha da će Njemačka i Vatikan zagospodariti prostorom (Balkana) koji je od Versailleskoga mira bio „zaštićeno lovište Francuske", vodilo je konfrontaciji dviju vodećih europskih država-saveznica, koju je Helmut Kohl presjekao prijetnjom o jednostranom priznanju Hrvatske (i Slovenije) ako se Europska zajednica nastavi vrtjeti oko ratne vatre kao mačka oko vruće kaše. Iako je Mitterrandova diplomacija dokazivala da je „prerano" priznanje služilo više ratu nego miru (!), elementarne činjenice govore sasvim suprotno – da poslije 15. siječnja 1992. nije u Hrvatskoj bilo frontalnoga ratovanja te da se manje ginulo nego prije toga. "Zar je trebalo pustiti Srbe da uđu u Zagreb", pita povjesničar i novinar Jacques Julliard u knjizi znakovita naslova „Ce fascisme qui vient" (Fašizam koji dolazi).
Prosrpska politika
Čudesna je bila Mitterrandova ustrajnost (upornost i ustrajnost je, inače, više cijenio od talenta) kojom je branio Srbiju, svim činjenicama usprkos. U avionu koji ga je iz Lisabona vodio u Sarajevo (preko Splita), povjerio se svome ministru Bernardu Kouchneru (a on prenio u knjizi „Ce que je crois", "U što vjerujem" ili "Moje vjerovanje"): „Dok sam ja predsjednik Francuske, francuski vojnik neće pucati na srpskoga vojnika." Na izravno pitanje: zašto toliko razumijevanja za Srbe, Mitterrand je dao odgovor koji se ne može naći ni u knjizi sjećanja Marguerite Duras „Le douleur" (Bol) ni u logorskim sjećanjima njezina supruga Roberta Antelmea „L' espèce humaine (Ljudski rod), na koji su mnogi upućivali, kao na mogući ključ za razumijevanje njegova zazora prema Hrvatima (F. Mitterrand je u svibnju 1945. „vadio" toga pisca iz logora Dachau; otud legenda da mu je on povjerio kako su ga mučili čuvari Hrvati): ni kod jednog od dvoje pisaca nema ni slova o tome da bi (Hrvati) zasluživali takvo nepovjerenje. Ministar Kouchner citira samoga Mitterranda: „Vidio sam kako u njemačke logore dovode najjadnije, najsiromašnije ljude, koje su najviše tukli; to su bili Srbi, jedini koji su se znali opirati protiv nacističkih divizija i sami sebe osloboditi." Svojoj savjetnici za medije, novinarki Laure Adler, na slično pitanje – jeste li favorizirali Srbe, a ako jeste, zašto, odgovorio je još izravnije: „Volim Srbe, da, i što. Kako zaboraviti njihovu hrabrost u 2. svjetskom ratu? Hrvati su ti koji su tlačili 700.000 Srba", bilježi ona u knjizi dnevniku iz Elizejske palače. Za jednostranu prosrpsku politiku predsjednik Mitterrand imao je malobrojnu podršku, najviše u ministru vanjskih poslova Rolandu Dumasu, koji je bio njegov mikrofon i zvučnik. Veliki odvjetnik i intelektualac Robert Badinter, na mjestu predsjednika Arbitražne komisije, nije slijedio predsjednikove upute da su granice među republikama bivše Jugoslavije samo „administrativne" i da su, dakle, podložne promjenama, nego im je priznao legitimnost granica među novim državama. Nakon što je u ljeto 1991. u Elizejskoj palači sreo Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića, francuski je predsjednik u razgovoru s J. Danielom ostavio dojam čovjeka koji je pogriješio, ali nije u stanju ispraviti pogrešku. „Vjerujem da mogu otkriti u vezi sa S. Miloševićem", piše J. Daniel, "da se F. Mitterrand kladio na toga čovjeka i da je izgubio okladu". Još jedan pisac, Daniel Rondeau u knjizi „Mitterrand et nous" (Mitterrand i mi) zamjera službenoj politici svoje zemlje što je „izabrala svoju, srpsku stranu, a da to nikad nije priznala". „Štedeći stalno S. Miloševića, odbijajući podršku srpskim demokratima u Beogradu, održavajući svjesno konfuziju oko središnjeg pitanja napadača i napadnutoga, Francuska je podržavala mir pobjednika. Ne bilo kojeg pobjednika, nego pobjednika koji je ubijao, silovao, protjerivao uime čistoće krvi!"
Doktrinom „ne dodavati rat na rat", François Mitterrand je objektivno potpomagao ratovanje među „plemenima", kako je posprdno znao zvati narode koji su imali povijest, kulturu i državnost, ako ne i države, kojima su težili. Odlaskom u Sarajevo, napravio je – kako piše povjesničar Michel Winnock u biografskoj knjizi „Mitterrand" – diverziju: nije niti spomenuo agresora, otvaranjem humanitarnog koridora dao Bošnjacima lažnu nadu, a zapravo spriječio vojnu intervenciju, na koju je Zapad bio spreman, pokupio diplomu počasnog građanina Sarajevu (za koju je Susan Sontag trebala provesti u opkoljenom gradu šest mjeseci) i nakon nekoliko sati vratio se (ne)obavljena posla. I u letu podučavao svoga ministra Kouchnera kako „povijest pritišće ovu regiju", kako je „Europa suočena s njemačkom nestrpljivošću" i kako „nekoliko užarenih intelektualaca" neće promijeniti njegovo mišljenje o tome da Francuska nema nikakvog interesa da intervenira protiv srpskih snaga. U institutu koji čuva dokumentaciju o francuskome predsjednika nema fotografija o susretu s Mladićem i Karadžićem u miniranoj zračnoj luci u Sarajevu, što ne mora značiti da bi ih i Mitterrand povukao, da je doživio stotu godišnjicu.
Da nije umro prije Mitterranda, vodeći francuski liberalni mislilac Raymond Aron mogao je u slučaju njegovih povijesnih nesnalaženja citirati sebe samoga a da ne zvuči kao tautologija: „Ljudi koji stvaraju povijest ne znaju povijest koju sami stvaraju." A na račun njegova ukupnoga djela, Mallarmé bi ponovio ono što je rekao na račun Stendhala: „Kakav bi on državnik bio da je u nešto vjerovao!"
>> Merkel pomiješala predsjednike: Hollandea nazvala Mitterrand!
>> Što je Tuđman pisao papi, Miloševiću, Kohlu i Clintonu?
Gospodine Galić, dovodite ljude u zabludu! Gospodin Mitterrand je nakon dvosatnog razgovora sa papinskim poslanikom, nervozno skočio sa stolice i nedvosmisleno uzviknuo: "Mi volimo Srbe!". Tako je razgovor i završio. Dakle, nije riječ o nerazumijevanju i neshvaćanju nego o nesnošljivosti. Da ne kažem o - mržnji!