Koliko je značajna vijest da Njemačka i Francuska pristaju, prvi put, na novu vrstu kolektivizacije duga u EU: na zajedničko zaduživanje svih 27 država članica, kroz Europsku komisiju, kako bi se namaknulo 500 milijardi eura svježeg novca za gospodarski oporavak čitave EU nakon udara koronavirusa? Iznimno značajna. Uzmite samo u obzir svojedobnu izjavu bivšeg bavarskog premijera i šefa stranke CSU. “Transferne isplate unutar EU jednako su apsurdne kao ideja da se u Bavarskoj može dogoditi opća glad”, rekao je 1998. Edmund Stoiber. Izjava je implicirala da će se prije dogoditi pomor stanovnika najplodonosnijeg dijela Njemačke od gladi, nego što će njemački političari pristati na to da novcem njemačkih poreznih obveznika plaćaju troškove i pokrivaju dugove drugih država EU.
U Bavarskoj do zaključenja ovog izdanja nije zabilježeno umiranje od gladi, ali u Berlinu se dogodila velika promjena: pristanak na kolektivno zaduživanje na razini EU i transferiranje tako prikupljenog novca u druge države koje su najpogođenije krizom zbog koronavirusa. To, doduše, nije pristanak na transferiranje beskonačnog, nego ograničenog iznosa od 500 milijardi eura, ali važan detalj je da Njemačka pristaje da se novac ne dijeli državama u obliku zajmova, uz koji dolaze i uvjeti koje države trebaju ispuniti (poput Grčke u zamjenu za “bailout” u dužničkoj krizi), nego u obliku bespovratnih sredstava. Što ipak jest nova vrsta prekograničnih transfera novca u EU.
Izbjegava se mutualizacija duga, tj. zaduživanje svih država članica zajedno kroz kolektivne euro-obveznice, ali ovim se rješenjem, koje podrazumijeva zaduživanje Europske komisije, iza koje stoji proračun koji pune sve države članice, uvode zajedničke euro-obveznice na mala vrata. Komisija se i dosad zaduživala, ali u puno, puno manjim iznosima od ovih koji se sada predlažu. I ovo što se sada predlaže nije stari novac, koji se samo preraspoređuje, nije ono što neki zovu “funny money”, nego uistinu svjež novac koji ne opterećuje javne dugove država članica, nego cijele EU. Sve u svemu, to jest velika stvar koja sa sobom, kako to primjećuje njemački profesor političke ekonomije Henrik Enderlein, nosi i političku poruku da je EU nešto više od skupa nacionalnih država i da ima svoj vlastiti federalni identitet.
Enderlein vjeruje da bi ovo čak mogao biti “hamiltonski trenutak” za EU, ekvivalent trenutku iz 1790. kad su udruživanjem duga američkih saveznih država udareni temelji za snažnu federalnu vladu u SAD-u. No, stvar još nije bi blizu dogovorena. Za odluku je potreban konsenzus svih 27 država članica, plus suglasnost Europskog parlamenta, a duboka promjena u stavu Njemačke ne znači automatski promjenu u stavu fiskalno konzervativnijih država članica poput Austrije, Nizozemske ili Danske, kojima je transfer novca njihovih poreznih obveznika preko granica EU velika tabu tema.
Postoji još jedan mogući pokret otpora, iz drugog, nama bližeg kuta gledanja: države članice iz srednje i istočne Europe mogle bi kroz ovaj fond za oporavak EU od korona-krize plaćati više nego što će primati, pa bi se mogle naći u situaciji da kreditiraju bogatije i razvijenije, ali koronavirusom pogođenije zemlje, poput Italije. I Hrvatska bi se, teoretski, mogla naći u takvoj situaciji. Ali tek treba vidjeti detalje prijedloga, a za detalje nisu zaduženi Macron i Merkel, nego predlagač – Europska komisija. Prijedlog se očekuje 27. svibnja. Malo tko spori da je novi fond za oporavak EU potreban.
Postoje sporenja oko toga koliki i kakav treba biti – 500 ili 1000 milijardi, u obliku grantova ili zajmova – ali ne i sporenja oko potrebe. Zašto? Jer bez takvog fonda Europskoj uniji zaista prijeti raspad. Na jedinstvenom tržištu EU danas više ne postoji potrebna ravnoteža, i tek je treba vratiti. Ne postoji zbog toga što je ukidanjem pravila o državnim poticajima stvoren disbalans u kojemu Njemačka zbog snage svog proračuna može dati njemačkim poduzećima 995 milijardi eura, koliko ne može dati svih ostalih 26 država zajedno. Trenutno je takav rezultat: 51 posto svih državnih potpora za spas poduzeća od prvog šoka korona-krize otpada na Njemačku, 17 posto na Francusku, 15,5 posto na Italiju… Nastavi li se takva neravnoteža, dopusti li se da oporavak pojedinih dijelova jedinstvenog tržišta EU ovisi o nacionalnim granicama, EU bi se nakon korona-krize probudila sasvim polomljena. Fond za oporavak, koji se pokušava dogovoriti, ujedno je i fond za spas EU.
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub