Nakon što je na Novom Zelandu snimljena filmska trilogija "Gospodar prstenova", milijuni turista očarani zelenim krajolicima pohrlili su tamo. Iako se nigdje u filmu ne spominje gdje se zapravo nalazi fiktivno Međuzemlje, zahvaljujući turističkoj promociji koja je uspješno eksploatirala prepoznatljive motive iz filma i predstavila Novi Zeland kao zelenu i ekološki očuvanu oazu, 2002. broj turista skočio je 17,5%, a prihodi od turizma te male države već su 2005. premašivali pet milijardi dolara. U zagrebačkim turističkim agencijama tvrde da je nakon popularnog "Seksa i grada" broj dama koje su zatražile kartu za New York vrtoglavo skočio. Porasla je i prodaja aranžmana za Tursku nakon prvog oduševljenja turskim sapunicama. A prijateljica mi tvrdi da je putovala u Provansu nakon što ju je inspirirala "Dobra godina", a u Grčku nakon "Mog grčkog vjenčanja". Teško ćemo se prisjetiti nekog dobrog filma, bez obzira na temu, a da nam odmah kao asocijacija ne iskoči neki grad, krajolik, način života...
Upravo zbog snage i upečatljivosti filma sve više država, regija i gradova diljem svijeta pokušava utjecati na hollywoodske producente da svoj sljedeći film snime baš na njihovim lokacijama, a zauzvrat im nude niže poreze, cijene i dodatne usluge ili ulažu u vlastitu filmsku industriju da postane ne samo dodatni izvor zarade nego i promotivna snaga zemlje. Zahvaljujući tome, danas sasvim drugačijim očima gledamo bivše istočne europske države, ali i donedavno stereotipiziranu Indiju.
Poneka komedija i otok
Prateći jubilarno 60. izdanje festivala igranog filma u Puli, mnogi su se nostalgično prisjetili vremena kad je bivša Jugoslavija zahvaljujući filmu uspješno šarmirala i Istok i Zapad te biranim filmskim temama i skupim produkcijama vješto razbijala predrasude i nametala potpuno novu sliku o Jugoslaviji, Drugom svjetskom ratu i ulozi Tita u svemu tome. Koliko Hrvatska kao domaćin tog prestižnog festivala, ali i baštinica iznimno kvalitetne filmske tradicije danas strateški koristi snagu filma!? Možda je pitanje malo pretjerano u ovom vremenu opće besparice s jedne strane, a velikih umjetničkih sloboda i nesputanih genija s druge. Zato ćemo jednostavnije – što mislite koliko će stranaca pohrliti u Hrvatsku i što će o nama pomisliti kad odgledaju neki suvremeni hrvatski film? Kad sam to pitao svoje studente, s kojima sam razgovarao o brendiranju Hrvatske, izrazili su se prilično porazno! Kažu – ako izostavimo nekoliko komedija koje su zgodno, ali prilično stereotipno iskoristile slikovite hrvatske otoke i obalu te film Rajka Grlića "Neka ostane među nama", koji je Zagreb prikazao kao europsku metropolu – zasut će nas prilično siva, depresivna, zaostala, ružna, a ponekad i nerazumljiva Hrvatska. Iskreno se nadam da će nas barem nekoliko filmova s ovogodišnjeg Pulskog festivala demantirati.
Svojedobno me jedan redatelj uvjeravao da je teško snimiti socijalnu dramu ili ispričati priču o teškoj hrvatskoj svakodnevici na privlačan način za potencijalnog turista. Možda je to specifičan hrvatski problem jer znamo da, primjerice, američki filmovi redovito progovaraju o teškim političkim i društvenim dramama, ali Amerika, njezini gradovi i priroda uspijevaju zadržati magnetsku privlačnost. Amerikanci znaju da je itekako moguće povezati bilo koju temu i umjetničku slobodu s pozitivnim odnosom prema vlastitoj državi pa, ako hoćete, i promocijom vlastite države i njezinih vrijednosti. Upravo SAD u svojim najgledanijim i najpopularnijim filmovima vješto promiče svoj politički sustav, vrijednosti, povijest i način života.
U kojoj je mjeri za to zaslužna visoka razina svijesti i odgovornosti onih koji stvaraju američki film, a u kojoj državnih institucija koje "pokrivaju" ovo kulturno područje, teško je razlučiti. Ali zbog te sinergije promocija američke države, u kojoj tobože uvijek pobjeđuju pravda i istina, makar kraci korupcije sezali i do Bijele kuće, te zaraznog američkog načina života postali su sastavni dio gotovo svakog američkog filma. A znamo da je upravo američka popularna kultura proteklih desetljeća bila puno učinkovitija u osvajanju svijeta od njezine oružane sile. A dok ljudi gledaju film, prilično rijetko razmišljaju o njegovoj političkoj pozadini, motivu redatelja ili producenta. Važno im je da je zanimljiv i dobro napravljen. Uostalom, razmišlja li netko o tome je li Spielberg snimio Lincolna i njegovu borbu protiv ropstva baš u mandatu tamnoputog Obame sasvim slučajno!? Ljudima je važnije kako je predsjednika Lincolna odglumio Daniel Day-Lewis. No nema dvojbe da će im se, htjeli to ili ne, u memoriju urezati ova sjajna epizoda američke povijesti, makar je se i ne sjećali iz udžbenika povijesti. Svima nam je jasno da hollywoodska filmska industrija, koja nameće trendove u cijelom svijetu, ne bježi od promotivnih aspekata u svojim filmovima i pritom uopće ne strahuje da će im to umanjiti umjetničku slobodu ili kvalitetu filma. Pritom ne mislim na jeftino plasiranje proizvoda kojima vrve naše serije i filmovi, već na inteligentni i kreativni izričaj u samoj filmskoj temi. Primjerice, tek je rijetkim obožavateljima kultnog Top Guna s Tomom Cruiseom smetala činjenica da je film sufinanciralo američko mornaričko zrakoplovstvo kako bi privuklo što više mladih pilota.
Koliko dobar film može biti snažna politička poruka ili djelovati poput dobrog sata povijesti, vidjeli smo i u popularnim filmovima "Patriot" i "Hrabro srce" s Melom Gibsonom u glavnim ulogama. Budući da su otvoreno progovorili o američkoj borbi za neovisnost od Engleza te borbi Škota u 14. stoljeću protiv istog neprijatelja, na njih su oštro reagirali britanski kulturni i politički krugovi. Prema njima, u oba filma Englezi su prikazani kao hladnokrvni ubojice, koji ne biraju žrtve ni sredstva u ostvarenju svojih imperijalističkih ciljeva. Jasno, teško je povjerovati da su ti filmovi naškodili britanskom imidžu, o kojem računa vodi globalna mašinerija kreativnih industrija, ali je poučno kako ništa ne prepuštaju slučaju.
Ni novaca, ni ideja, ni hrabrosti
Sve je više država koje strateški koriste film i TV kako bi se predstavile svijetu. Taj luksuz više nije rezerviran samo za velike države ili kulture. Zašto se onda u Hrvatskoj ne snimaju takvi filmovi? Ili nemamo novca, ili nemamo ideja, ili se ne usudimo sami uhvatiti u koštac s tako velikim zalogajem, ili se osjećamo prevelikim čistuncima za takve nacionalno ili promotivno obojene teme?
Činjenica je da su hrvatski redatelji proteklih desetljeća, uglavnom zahvaljujući državnoj potpori, snimili niz zapaženih filmskih ostvarenja. Nijedan od tih filmova nije doživio znatniji globalni uspjeh. A samo su rijetki među njima uspjeli i domaću publiku dići na noge. Imajući to u vidu, nedvojbeno se nameće zaključak da bi nužno trebalo poraditi na kvaliteti i boljoj selekciji pri državnom sufinanciranju filmova. Naime, pored referencija redatelja i kvalitete scenarija te umjetničke vrijednosti, trebalo bi voditi računa i o koristima koje bi hrvatska država imala od pojedinih projekata u identitetskom ili promotivnom smislu.
Hrvatska, kao lijepa i raznolika zemlja, ima gotovo sve preduvjete da se uspješno brendira filmom i ispriča priču o sebi, ali nedovoljno koristi te mogućnosti. Premalo se u Hrvatskoj snima kvalitetnih filmova koji obrađuju hrvatske teme i istodobno imaju globalni potencijal. Hrvatska se premalo pojavljuje na filmovima stranih produkcija kao glavna ili sporedna tema. U Hrvatskoj se još snima relativno malo inozemnih produkcija (iako se HAVC stvarno oko toga trudi), a lokacije na kojima se snimalo nisu dovoljno dobro iskorištene u promotivne svrhe. Posljednjih godina bilježimo samo nekoliko sporadičnih projekata, od kojih je svakako dobar primjer povezivanje filma i turističke ponude vezano uz filmski serijal "Winnetou". Nažalost, taj je potez kasnio punih pedeset godina, koliko je proteklo od snimanja tog njemačkog filmskog serijala.
Filmska industrija u potrazi je za novim i drugačijim temama. Hrvatska sigurno može ponuditi niz atraktivnih i zanimljivih književnih djela, legendi, mitova, povijesnih osoba i događaja koji se mogu ekranizirati. U tom kontekstu važno je lobiranje i suradnja s globalnim institucijama, poznatim redateljima i producentima. Važno ih je zainteresirati za hrvatske teme ili realizaciju zajedničkih projekata. Razmjena iskustva i suradnja sa svjetskim filmskim središtima te novi izvori financiranja trebali bi omogućiti stvaranje kvalitetnijih, uspješnijih i svijetu dostupnijih hrvatskih filmova ili inozemnih filmova s hrvatskom tematikom. Tako bi i hrvatska kinematografija s vremenom postala prepoznatljiva u globalnim okvirima, a na kinoplatna diljem svijeta mogle bi se plasirati i priče o Hrvatskoj. Primjerice, veliki potencijal krije se u političkim trilerima – od Udbinih ubojstava u emigraciji do pada jednog od najmoćnijih i u Europi najomiljenijih hrvatskih premijera. Obilujemo i legendama koje mogu biti predložak za sve popularniji fantasy žanr i vješto konkurirati "Gospodaru prstenova" ili "Hobitu". Jasno u svemu tome se kriju i mogućnosti goleme zarade, što nas uči i na početku spomenuti Novi Zeland.
>>Kakvi su Hrvati? Rastreseni, kreativni, ali i opasni
