Novopečeni milijunaš zavidno je promatrao jahtu starijeg kolege i pitao ga u povjerenju koliko košta takav brod. “Već vaše pitanje, dragi kolega, pokazuje da si ga ne možete priuštiti”, odgovorio je Mohammed bin Zayed al Nahyan Odnosno, jahte su za one koji uopće ne pitaju koliko nešto košta.
Zato me čudi da je šeik, koji se vozi na tatinom brodu od sto i nešto metara, prigovarao zbog ceha za piće u Revelinu od pišljivih 50.000 eura. Kada izađete s takve jahte, kada se otputite u klub gdje viski i cola koštajuMohammed bin Zayed al Nahyan kada vas tamo poslužuju animir dame s nojevim perjem, kako izvješćuju oni koji su bili tamo – e, pa, u tom slučaju ispali biste zadnja Mohammed bin Zayed al Nahyan da zatražite unaprijed cjenik i da kalkulirate hoćete li naručiti ovaj ili onaj šampanjac. Jer, shvatili smo prvo pravilo bogataša: ako pitate koliko nešto košta – nemate dovoljno novaca.
Ima i skromnih bogataša, poput katarskog šejka Al Tanija koji je svojedobno na Korčulu doplovio na brodu od sto i nešto metara, ali se ondje nije hohštaplirao, nego je otišao na običnu riblju večeru. Neukusno je mahati bankovnim izvodima pa zato bogatstvo možete pokazati samo trošenjem, ali prigode su rijetke: možete si kupiti viletinu, ali što vam vrijedi kad ne možete pozvati raju unutra da joj se divi; dapače, ne može je nitko vidjeti ni izvana jer imate ogradu i čuvare. Zlatni automobil već je bolji jer se vidi na ulici, skupa odjeća i nakit isto nisu loši, dobro dođe i jedenje po skupim restoranima. I to je nažalost to jer je i najveći bogataš ograničeno ljudsko biće, ima jedan želudac, spava na jednom krevetu i nosi jedne hlače.
Zato je jahta izvrstan izum. Ne samo da je upadljiva nego je i pokretna pa se s njom možete praviti važni na mnogim mjestima, što s dvorcem ne možete – odatle poplava super, mega i hiperjahti. Jahta ima i drugu važnu prednost: može otploviti u međunarodne vode za slučaj da u domovini milijunaša nešto pođe po zlu pa mu je imetak, ne daj Bože, zaplijenjen, a za njim bude raspisana tjeralica. Kada uhite kojeg južnoameričkog narkobosa, u pravilu na televiziji vidimo sobe pune keša, milijarde iscijeđene od jadnih dilera i još jadnijih prostitutki.
Nema sumnje da i jahte koje plutaju Jadranom imaju slične trezore, s različitim vrijednostima prikladnima za trošenje ili unovčavanje – kakva je primjerice slika Leonarda da Vincija “Spasitelj svijeta”, koju je za 450 milijuna dolara kupio saudijski princ Muhamed bin Salman i smjestio na svoj brod. Dakako, za obranu tako vrijednih predmeta, i još vrednijih putnika, jahte imaju arsenal, pa se uz bazene i jacuzzije serijski ugrađuju sustavi protiv projektila, zvučni topovi, laseri što onemogućuju kamere paparazza i podmornice kojima se može pobjeći.
Siromašan svijet kocka da nešto zaradi, a bogatun kocka da može izgubiti tisuće u sekundi i da ne trepne; na isti način, običan čovjek jede i pije da se nasiti, a bogataš da rasipa. I samo zato postoje besmislene ustanove poput kockarnica ili Revelina gdje vam naplate 100.000 kuna da vam otvore šampanjac – nije uopće stvar u šampanjcu, nego u besmislenom cehu. Ionako nitko u 3 sata ujutro, nakon što se napojio Chivasom i Red Bullom, ne može razlikovati šampanjac Roederer Cristal Rose od narančade Pipi.
Pa zašto se onda šejk bunio ujutro, toliko da su pozvali policiju, a račun mu je osvanuo na internetu? Zato što su bogataši opsjednuti mnogim strahovima, a najveći je da će ih netko smatrati budalama koje se može cijediti do mile volje. Bogataš je stalno između čekića i nakovnja – mora trošiti upadljivo, ali mora zadržati kontrolu; mora rasipati na gluposti, ali samo na one na koje on izabere; on besmisleno prži novac da zadobije poštovanje, a baš ga zato može i izgubiti.
Internet i društvene mreže jako olakšavaju posao napaćenim bogatašima. Snimke s Revelina, šampanjci u kristalnim bocama, sve će to odjeknuti u njihovu krugu. Još bi bilo bolje da se taj šampanjac pio na nekom još ekskluzivnijem mjestu – recimo na dnu Lukine jame ili u nekoj olupini na dnu mora – pa da košta milijun kuna.
U krimićima i špijunskim trilerima svejedno je što se traži – mikrofilm, dragulj, USB stick – glavno da se za nečim juri. Tako je svejedno i na što se troši novac, samo bogatim naivcima treba ponuditi nešto dovoljno ludo. Drugi već prodaju vodu od otopljenog leda s Južnog pola, mi bismo mogli ponuditi oštrige poškropljene spermom morskog ježinca, tisuću eura komad, ili bruskete nakapane s pet kapi ulja koncentriranih iz cijele krošnje tisućugodišnje masline, sto tisuća kuna kriška.
Najnovija ludost smišljena za 0,01% čovječanstva jest slobodna godina za superbogate. Izležavanje na jahturini i zalijevanje hostesa šampanjcem malo je passé, mekušasto je i dekadentno, to može svaki tatin sin kome je otac – izvorni ubojica i prevarant, kako se to kaže u “Glembajevima” – dobacio koji milijunčić.
Za prave muževne milijardere sada je osmišljen novi trend – grand tour. Nakon što su stvorili poslovno carstvo, povlače se iz biznisa na mjesec, kvartal ili godinu, i svoju energiju ulažu u stjecanje iznimnih iskustava. Za njih, u ubitačnom ritmu, specijalizirane agencije organiziraju ronjenje s morskim psima u Južnoj Africi, lov na snježnog leoparda u Indiji, život s Indijancima u Amazoni. To je za one koji ne pitaju koliko košta takva logistička operacija, vojno-turističkog tipa, a zauzvrat dobivaju jedinstvenu snimku na Instagramu: bogatun srdačno zagrljen s obitelji na vrhu K2, kamo su ih trenutak prije spustili posebnim raketoplanom.
Faraoni su izmislili najbolji način da se izdvoje iz mnoštva: angažirali su sav narod da im sagradi piramidu, raketu kojom će se lansirati u vječnost.
Modernih faraona ima 36 milijuna na cijelom svijetu i usisali su pola svjetskog novca. Svoju vječnost ostvaruju na internetu i društvenim mrežama, dok uživaju u skandaloznom luksuzu. Vijest da se šeik cjenkao oko ceha od 50.000 eura treba čitati samo kao vijest da on može platiti ceh od 50.000 eura. I to je sve.
Nije sve, jer ako netko može platiti ceh od 50.000 eura u najprofitabilnijoj privrednoj djelatnosti tvoje zemlje, onda je, očito, red da se o tome napiše tekst - posprdni.