Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika objavila je “Didaskalije”, zbirku proznih skica i pripovijedaka Davora Velnića, autora koji je počeo objavljivati u kasnim četrdesetim godinama života i od 1998. godine do danas nanizao desetak knjiga, među kojima i dva romana. I sama riječ didaskalije po kojoj je ta zbirka naslovljena, a koja nas, htjeli to ili ne, vodi prema dramskoj umjetnosti, u slučaju ove knjige poslužila je za opis njezine rastresitosti i raznorodnosti, kako stilske tako i sadržajne.
Davor Velnić koji je lani objavio i opširnu esejističku knjigu “Vrijeme mahnita čovjeka”, pokušavajući sagledati 20. stoljeće o kojem ima prilično ekskluzivna saznanja, i u “Didaskalijama” bio je esejistički raspoložen, pa je neke svoje priče ispričao u nadmoćnom esejističkom ključu. Ipak, u zbirku je uvrstio i lijep broj realistički konvencionalnih kratkih priča i pripovijedaka, namjerno se odmičući od elementarnog putopisanja i linearnog samohvalnog autobiografizma. Zbirka je i s razlogom podijeljena na dva dijela.
U prvom dijelu nazvanom “Svatko zna svoje” autor je filozofičan i alegoričan te čitatelju nudi složenije i zakučastije štivo, tjerajući ga na svojevrsno “otključavanje” i istraživanje mogućih tajni koje se kriju u sedam tekstova koje bismo, uvjetno rečeno, mogli nazvati pripovijetkama s ključem.
U tim se tekstovima Velnić uglavnom bori s gotovo biblijskim, pretencioznim dilemama i ponorima ljudske samospoznaje, obukavši ih u literarno, artificijelno ruho, a izbjegavajući pripovjedačku rutinu i publicističku predvidljivost. Iz tog bih ciklusa svakako izdvojio tekst iz obiteljske povijesti “Prepoznavanje” koji u sebi krije klice nekih novih tekstova, te bi lako mogao postati okosnica nekog romana. Pripovijetka je to o zločinu i zločincu, mržnji i osveti te odnosu između krvnika i žrtve koji nikada nije samo crno-bijel i izvjestan. Tu je i trilerska, direktna priča “Šana”, sa znatnim filmskim potencijalom.
Drugi dio zbirke nazvan “Freške” iliti sitnice, završava emotivnom posvetom ocu nazvanom “Očeve ruke”, plastično ispričanom i dostojanstvenom. Prije nje, autor nam je predočio iznimno različite tekstove od kojih neki imaju i dnevnički ustroj i memoarski sadržaj kao što ga ima priča o trenutku kad autor saznaje da je umro Miroslav Krleža koji je jedna od Velnićevih opsesivnih i uvijek vrućih tema. Tu su i anegdotalni skicozni zapisi još iz autorovih studentskih dana, natopljeni trpkim humorom za koji nikada ne znate kada će završiti u limbu.
Zanimljiva je tu svakako i priča “Najveći sin naših naroda i moja studentska malenkost” datirana u prijelaz iz 1975. u 1976. godinu koju je jugoslavenski maršal Tito (najveći sin...) dočekao baš u Zagrebu, a u kojoj se lako može prepoznati i jedan od najpoznatijih hrvatskih rock i pop-pjevača koji ni danas ne silazi s naslovnica našeg tiska. Velnić je i majstor kratkih, erotikom prožetih minijatura (npr. prilično bizarna, ali krajnje zanimljiva priča “Bezoar”) na kojima, doduše, ne inzistira, što je šteta jer se u njima jako dobro snalazi. U svojim proznim zapisima vrlo se često bavi i kvarnerskim i krčkim temama što je teren koji iznimno dobro poznaje, ali mu ipak nije u fokusu interesa jer je po svom habitusu orijentiran prema odlascima, lutanjima i neomeđenostima kojima začahurena lokalnost više šteti nego koristi.
No, bodulski karakteri trajna su mu preokupacija te im se stalno vraća. Velnićeve proze prožete su grotesknošću te su po tome duboko mediteranske. Pri tome, Velnić neprekidno, a možda i prestrastveno preispituje (rekli bismo kolokvijalno rošta) po zacementiranim istinama i nedodirljivim tabuima koje masovno reproducira i današnja civilizacija zapadnjačkog tipa, kojoj (doduše na sreću), pripada i Hrvatska. Zbog toga nije uvršten u mainstream domaće autore koji se biraju po principima licemjerne političke korektnosti te mu je ostavljeno upravo onoliko prostora koliko ga sam osvoji svojim knjigama i člancima. Izmaknut pomalo u stranu, Velnić ne uzmiče, nego piše i dalje vjeran svojim literarnim uzorima i svojoj unutarnjoj konstituciji. A tko ga kao respektabilnog autora nije prepoznao danas, prepoznat će ga sutra. Vječnosti se ne žuri.
