Ovog je ljeta na Mediteranu more prilično “uzburkano”. Na žalost, nisu ga uzburkali turisti, kojih je na plažama nikad manje, već svojevrsne “mediteranske ratne igre”, koje se upravo održavaju oko malog grčkog otoka Kastellorizo, koji se nalazi na samo dva kilometra od turske obale. Taj se otočić ovoga ljeta našao u epicentru geopolitičke krize, čiji je ishod još uvijek neizvjestan.
Povremene čarke između Grčke i Turske oko pomorske granice smatraju se dijelom lokalnog folklora, na koje malo tko inače obraća pažnju. Međutim, zadnjih nekoliko godina te su tenzije eskalirale, da bi ovoga ljeta ozbiljno zaprijetile prerasti u regionalni sukob, koji bi, osim Turske i Grčke, mogao uključiti i druge regionalne “igrače”, pa i samu EU. Tako smo krajem prošlog mjeseca imali prilike slušati o dramatičnim telefonskim pozivima iz Berlina ka Ateni i Ankari, koji su, navodno, “u zadnjem trenutku spriječili rat”.
A sve je počelo prije točno pet godina, kada je talijanska energetska tvrtka Eni u vodama istočnog Mediterana otkrila ogromno nalazište prirodnog plina, najveće takvo na cijelom Mediteranu. Eni je ubrzo razvila plan o distribuciji tog plina na europsko tržište korištenjem egipatskog sustava LNG. Međutim, to je otkriće pokvarilo planove Turske da izgradnjom svog plinovoda postane glavno čvorište za distribuciju plina ka Europi. Kada se planu Enija priključili Cipar i Izrael, kao i francuska tvrtka Total, svi turski planovi su potonuli na dno mora.
Ostavši kratkih rukava, Turska se okrenula vlastitim “istraživanjima” u Mediteranu, svjesno narušavajući integritet teritorijalnih voda Grčke i Cipra. Ovim je svojatanjem tuđeg mora, valjda po kineskom poučku, Turska ujedinila i protiv sebe okrenula sve svoje susjede. I ne samo Grčku, Izrael, Cipar i Egipat, već i Italiju i Francusku, čije su tvrtke najveći investitori u ovom projektu. Kako bi, pak, izašao iz obruča, koji je svojim vlastitim potezima oko sebe stvorio, turski predsjednik Erdogan odlučio se na hazarderski potez - krenuo je sam crtati granice na moru u namjeri da teritorijalno presiječe postojeće grčko-ciparsko-egipatske granice, kako bi onemogućio planove o eksploataciji plina.
Kako bi to ostvario, Erdogan je, ignorirajući sve legalne okvire i obzire prema susjednim državama, odlučio potpisati sporazum o razgraničenju s islamističkom vladom u Tripoliju, koji je imao i vojnu komponentu, čime se direktno uvukao u građanski rat u Libiji. Tako je proljetos, kada se vlada u Tripoliju nalazila u okruženju rivalskih snaga generala Haftara, kojeg podržavaju Egipat i Francuska, Turska intervenirala i spriječila pad Tripolija. Vjerujući kako tom ratno-diplomatskom avanturom za sebe ostvaruje prednost u sporu s Grčkom, Erdogan je zatvorio vrata legalnom rješenju problema i golu silu nadredio poštovanju međunarodnog prava.
Pritom mu je najveći trn u oku upravo mali otočić Kastellorizo, zahvaljujući kojem, po sporazumu o razgraničenju iz Sevilje, grčke teritorijalne vode graniče s teritorijalnim vodama Cipra i Egipta, a Erdoganovo crtanje morskih granica s Libijom izgleda samo kao crtanje po pijesku. Kako bi odgovorile na Erdoganov potez, Grčka i Egipat su 6. kolovoza potpisale sličan sporazum o razgraničenju, a kao odgovor na to Erdogan je u pratnji ratnih brodova poslao istraživački brod Oruç Reis u grčke teritorijalne vode nedaleko od Kastelloriza. Situacija je bila na rubu ratnog okršaja, ali Francuska intervenira i šalje svoja dva ratna broda u to područje kako bi smirila stvar.
Erdoganovu sposobnost destrukcije ne treba ni potcjenjivati, ali ni preuveličavati. Radi se o tipičnom autokratu koji stabilnost svoje vlasti pokušava osigurati izazivanjem kriza sa susjedima. Premda bi mu zbog stabilnosti dobro došao jedan mali rat, ipak, sukob s organiziranom državom nije isto što i borba protiv vlastitih građana ili slabo naoružanih Kurda ili Arapa. Ako u ratu nemate drugih saveznika osim beduina iz libijske pustinje, onda u taj rat ne morate ni ulaziti. Zato je ovo Erdoganovo igranje u grčkim teritorijalnim vodama plesanje po rubu, a eventualni bi vojni poraz značio i njegov konačan pad s vlasti.
Ono pak što u cijeloj ovoj priči najviše zabrinjava jest prilično indolentan stav EU. Na apele svoje članice zbog narušavanja teritorijalnog integriteta, Grcima iz Bruxellesa stiže ciničan odgovor kako je “vrijeme za dijalog”. Kako se uopće može pregovarati s nekim tko nastupa s pozicije neprihvaćanja međunarodnog prava? Kakvu poruku svojim stavom oko grčko-turske krize EU šalje ostalim svojim članicama, koje bi u budućnosti mogle naići na slične probleme sa svojim susjedima? Zbog toga je sada na redu EU, koja svoj integritet mora potvrditi stajući u zaštitu suverenog teritorija svoje države članice.
Vrijeme za dijalog = pilatovsko pranje ruku briselskih činovnika. I mi smo se toga naslušali dok su gorjeli Vukovar i Dubrovnik.