Nakon pet napisanih kolumni – uglavnom o energiji, puno o energetskoj tranziciji, a malo i o politici, razmišljam. Može li se razmišljati o energetskoj tranziciji bez pogleda na politiku? Jasno je da ne može. A bez pogleda na društvo, narod i naciju, (demokratski) sustav biranja i odlučivanja? Još manje. Zato se ne mogu oteti osjećaju kako je sve na neki način povezano, ne u onom jednostavnom, uzročno-posljedičnom odnosu, nego u jednoj široj slici koju ću vam pokušati danas nacrtati. Jasno je da ću ovako bitno pojednostaviti složene povijesne procese, ali ovo je ipak kolumna, a ne udžbenik.
Energija nije pokrenula industrijsku revoluciju, ali je industrijalizacija zahtijevala promjenu u načinu korištenja energije. Na najjednostavnijoj razini, potreba da se industrijski pogoni podižu blizu izvora sirovina ili tržišta radne snage, zahtijevala je da izvore energije bude jednostavno transportirati. Ova je promjena potaknula korištenje ugljena umjesto drva. Industrijska revolucija donijela je veliko bogatstvo poduzetnicima koji su je i pokrenuli., ali većini radnika industrijsko je doba donijelo siromaštvo i teške životne uvjete. Tek napretkom industrijalizacije nastajat će radnički sindikati koji će se izboriti za bolje radne uvjete, veće plaće i kraće radno vrijeme, uvodit će se nove tehnologije, a s vremenom će radnička klasa dobiti i pravo glasa, čime će postati brojna i jaka politička sila.
Pokretljivost, istovremeno i komercijalna i osobna, odnosno mogućnost prometa te putovanja, bio je jedan od važnijih imperativa društva 20. stoljeća, što je istovremeno zahtijevalo koncentriran izvor energije. Ugljen je pokretao lokomotive učinkovitije nego drvo, ali nafta je bila ključna za razvitak automobila. Važno je shvatiti - ugljen i nafta nisu stvorili želju za pokretljivošću, već je upravo želja i potreba za pokretljivošću uzrokovala razvitak energetskih sustava koji bi je omogućili. Nafta je, znamo, u 20. stoljeću odlučivala svjetske ratove, pokretala i još uvijek pokreće krvave oružane intervencije u kojima najviše stradavaju nedužni civili. Nije baš ni da pridonosi demokraciji i ravnopravnosti – poznate su činjenice žensko pravo glasa u Saudijskoj Arabiji ili ropstvo koje je tamo ukinuto tek 1962. O svemu što nafta uzrokuje i donosi može se čitati i u izvrsnoj knjizi Stoljeće rata Williama Engdahla.
Osobna udobnost se danas između ostalog ogleda i u jednostavnom grijanju, hlađenju i rasvjeti prostorija te mogućnosti globalne razmjene informacija putem televizije i elektroničke pošte. Kraj dvadesetog stoljeća donio je jaku želju za osobnom udobnošću, a ona je onda utjecala na razvitak tehnologija i načina korištenja energije koji bi to omogućili. Posljedica toga je razvitak i oslanjanje na prirodni plin. Kao ni nafta, ni prirodni plin nije jednako raspoređen i danas znači moć. U Rusiji Gazprom diktira sve, čini se nažalost sve više i u Hrvatskoj, ali i u nekim drugim zemljama. Prirodni plin generira novac kojim se financiraju destruktivne političke opcije, kojim se utječe na izbore, kojim se ubijaju politički protivnici...
Rastuća zabrinutost zbog klimatskih promjena dovela je do spoznaje da će opskrba energijom u budućnosti morati biti istovremeno i gospodarski i okolišno potpuno održiva. Uporaba obnovljivih izvora te formiranje zatvorenog kruga proizvodnje, oporabe te korištenja energije otpada postala je najvažnija točka svih budućih strategija razvitka i opskrbe energijom. Europska unija, da li zbog vlastitog siromaštva naftom i plinom ili zbog razvijene svijesti postaje globalni lider u čistoj energiji. Na primjer, Danska je 29. lipnja 2018. uz potporu svih parlamentarnih stranaka donijela važnu odluku, tzv. Danski energetski sporazum, u kojem se predviđa da do 2050. budu društvo bez emisija stakleničkih plinova, bez ugljena i 100% obnovljivi. Važan dio odluke su i ulaganja u nove tehnologije, promjena porezne i drugih politika koje će ovakav razvoj poticati. Volio bih da mogu zamisliti da se o ovome raspravlja i u Hrvatskom saboru.
U isto vrijeme, Europa, ali i cijeli svijet, pod naletom je populizma. Populizam koji se pojavljuje u Europi najviše proizlazi iz osjećaja straha ljudi da su društvo na koje su naviknuli i njihova kultura u opasnosti. Tu dominira desno orijentirani, a u zemljama Latinske Amerike lijevo orijentirani populizam. Mogu li ovo zaustaviti ili u tome barem pomoći obnovljivi izvori energije koji će pojedincu dati toliko potreban osjećaj sigurnosti? Financijske sigurnosti (u vremenu kad je kolaps mirovinskog sustava u Hrvatskoj očito samo pitanje vremena), ali i sigurnosti u onom iskonskom smislu toplog doma, kuhane hrane i mogućnosti komunikacije? Političke sigurnosti u smislu energetske neovisnosti i stabilnosti?
Dobra vijest ovoga tjedna je došla sa Cresa. Tamo će HEP izgraditi najveću solarnu elektranu u Hrvatskoj - SE Orlec Trinket snage 6,5 MW koja će prosječno proizvoditi oko 8,5 GWh (milijuna kilovatsati) godišnje, što odgovara potrošnji oko 2.000 kućanstava. Čelni čovjek HEP-a izjavio je tom prilikom i da postoji dugoročna strategija kompanije koja predviđa povećanje udjela obnovljivih izvora na 50 posto do 2030., odnosno na 70 posto do 2050. Velik je to korak za HEP, ali još uvijek malen energetsku tranziciju Hrvatske. Ako Danci mogu do 100% u 2050., zašto Hrvati s toliko više sunčanih sati, postojećim hidropotencijalom, vlastitim šumama i dokazanim izvorima geotermalne energije žele stati na 70%? Možemo mi i još bolje, siguran sam.
Ambiciozni sporazum postignut je 14. lipnja 2018. i između EU institucija – nova Direktiva o obnovljivim izvorima energije trebala bi potpuno promijeniti postojeće odnose. Direktiva će omogućiti građanima pravo na vlastitu proizvodnju energije, osigurati poštenu naknadu za višak energije isporučenu u mrežu, državnu potporu energetskim projektima građana, trebala bi ubrzati i pojednostaviti administrativne postupke, poticati inovativno financiranje, omogućiti građanima s niskim primanjima da postanu tzv. energetski građani istovremeno obvezujući države članice EU da oblikuju ciljane mjere... Nije li to upravo ono što nam treba u nesigurnim vremenima koja nam izgleda dolaze?
Sve će se očito mijenjati u budućnosti, ali zadržavanje stvari onakvima kakve jesu ionako nije moguće. Ostaje još samo da Hrvati kao jedna dokazana status-quo nacija to i nauče. Stvari će se mijenjati sve brže, ali promjene su uvijek i prilika. Na nama je sve, a kažu da je povijest kao i žena – ništa ne zaboravlja, nikada ne pruža drugu priliku i - prezire neodlučne.
Hidropotencijalom??? A kada se u medijima pojavi neki hidroenergetski projekt, nađu se kojekakve udruge kojima smeta sve. Od Omble na Jugu, preko ličkog Kosinj-Senj i malih hidroelektrana na karlovačkim rijekama do novih dravskih elektrana na Sjeveru. Čak i iznimno dobar projekt poput Zagreba na Savi smeta ljudima. Gospodine Julije, zelene energetske projekte koče upravo "zelene" udruge. Paradoksalno i žalosno