Složit ćemo se svi, barem nakon 1990., da je Tito bio krvnik, zločinac, izdajica roda svoga, ubojica, hohštapler, enkavedeovac, špiclov.
I sa svim tim činjenicama i njima usprkos Tito je uspio u posljednjem svjetskom ratu biti na pravoj strani, među pobjednicima. Postavlja se pitanje kako je krvava, zločinačka, holokaustična, genocidna morala biti ona druga strana u hrvatskom društvu kada se ni uz sve “blajhanje” ovog svijeta i njezinih epigona nije uspjela i još se ne uspijeva riješiti hereditarnog crnila, i to ne samo na onim strahotnim uniformama, pa da se s radikalno krive strane prebaci na makar prihvatljivo zabludjelu.
Tu i leži problem ustaškog epigonstva što se nikada, pa da se cijeli svemir uroti, neće moći riješiti stigme koju su si namrli. Ali ono što oni uporno ne shvaćaju, a zbog čega i ne postižu ništa, jest da nisu kadri suočiti se s činjenicom da su upravo Hrvatima učinili nevjerojatno zlo u trajanju sjećanja na ljude što su svoje naravi serijskih ubojica, dželata i kriminalaca skrili iza imena naroda.
Oni su klimaks zla, ali ne i njegov rasplet, s obzirom na to da i osam desetljeća nakon orgijanja u Hrvatskoj traju borbe nametnute frojdovskom potrebom nekih da dokažu kako ustašluk može biti plemenit u svojoj krvoločnosti. Iz svega toga proizlazi jedino činjenica perpetuiranja Titove ispravnosti i podjela u društvu.
Na toj liniji tući će se i podijeljeni na sljedećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u jer, ruku na srce, sva će se politička mudrost opet svesti na optužbe i protuoptužbe te dokazivanja tko je među njima manji ili veći ustaša i udbaš.
Politika je, eto, često toliko jednostavna stvar da je u nastavku parafraziranja Zabranjenog pušenja mogu svesti na „čakiju viška“. Koliko god se to nekome činilo pregrubo, u osnovi nije riječ ni o čemu drugome nego o konfrontaciji onih koji vjeruju da desni nacionalni radikalizam mogu koristiti selektivno, prema potrebi za poentiranjem i onih koji ga sadržajno žive.
Oni prvi uporno gaje krivu iluziju da se divljaštvo da kontrolirati, oni drugi i nemaju potrebe za politikom kao finesom i intelektom kao podlogom. Prvi državu shvaćaju kao koncern, drugi je nikada nisu shvatili. Prvi bi, ako žele iskorak u budućnost, morali rezolutno stati protiv zla, drugi bi morali shvatiti da zlo jednostavno nije dobro. Nakon svega ostaje dvojba – ima li HDZ toliko snage da pobijedi na unutarstranačkim izborima.
Podjele unutar ove stranke nisu simplificirano priželjkivanje neminovnog, one jesu aktualna neminovnost i sve bi se, u iščekivanju kraja, moglo svesti na ono što je galski vođa Breno uzviknuo prije bitke: Vae victis! (Jao pobijeđenima). Što bi na to imao reći Franjo Tuđman i kako bi on isplivao iz milenijskog rebusa koji nas približava otegotnim okolnostima nacionalnog povijesnog predumišljaja, i nije potpuno jasno, a nije baš ni važno.
Ono, pak, što doista jest važno presedan je pred koji nas je stavio Ustavni sud presudivši da to što je netko nazvao Stipu Mesića idiotom nije uvreda, nego izražavanje mišljenja, a to je nekažnjivo. Osobno, nisam baš posve siguran. Recimo, znači li to da i Franju bilo tko može nazvati idiotom čak i kad to misli? Ili može li se o Franji misliti da je idiot a da se to ne kaže? Ili smije li se Franji reći da je idiot čak i kada se to ne misli?
Ja, naravno, ne kažem da je Franjo idiot, niti sam ga takvim nazvao, ali ako je vjerovati Ustavnom sudu, to bih smio napraviti a da ne moram objašnjavati što u sebi mislim. Ili još gore: što ako nekome krene s ovim presedanom pa počne sve redom u politici častiti legitimnom vrijednosnom titulom i stvar se otrgne kontroli? Podilazi me jeza. Brrrr...
Upozoravam, i to ne bez panike u glasu, da bi netko još mogao reći, ne daj Bože, kako je Kolinda idiot, da je idiot Milijan, da je Bero idiot, da Božo, Hrvoje, Stevo, Gordan, Ladislav, Milorad, Ivan, Davorko, Damir nisu ništa drugo nego idioti, da su svi bivši i budući predsjednici i premijeri idioti... I tako redom. Nezamislivi užas i krajnja degutantnost. Odvratna mi je i mogućnost da netko nešto tako kaže i ne želim ni pomisliti kamo bi nas moglo sve odvesti jer to su ljudi koje smo birali i koje je krajnje licemjerno, a o doličnosti da i ne govorim, etiketirati pa makar i uz dozvolu Ustavnog suda.
Oni su mi, a i mi smo, bogme, oni. Ili će se pravo na stjecanje lente idiota ostvarivati kroz suspenzivne i arbitrarne kategorije pa će postojati neki idioti idiotskiji od drugih, dok se druge neće imati pravo smetati. Uostalom, možda Ustavni sud zna nešto više o hrvatskoj političkoj sceni od nas većine ili je možda samo izrazio svoje neutuživo ekskluzivno mišljenje prema Mesiću.
No, ponavljam, bez obzira na utješne opcije, zabrinut sam do čega sve može dovesti poimanje slobode kao prostora za izražavanje osobnog stava, zbog čega bi oni kojima najviše treba zaštita, a to su upravo političari i tajkuni kao najrizičnija i pogubnim utjecajima oskudice, logike, načitanosti, dosljednosti, istinoljubivosti, pravde i kaznenog zakona najizloženija skupina ljudi, postali mučenicima. I unatoč svim rizicima oni ne odustaju od svog angažmana i hrabro se podastiru, što me podsjeća na Balkanskog špijuna i ono parafrazirano Daničino pitanje: Zar su doista svi oni koji i, kad rade za narod – idioti?!•
