Organizatori ovogodišnjeg “Duha Asiza” u Hrvatskoj napravili su dobar posao. Povezali su 800. obljetnicu susreta sv. Franje asiškoga i sultana Malika al Kamila u Damjeti 1219. s duhom dijaloga i zajedništva prvog asiškog molitvenog skupa kojega je u Asizu 27. listopada 1986. organizirao papa Ivan Pavao II. te ovogodišnji susret u veljači pape Franje i velikog imama Al Azhara, koji su potpisali dokument o bratstvu čovječanstva. Premda se radi o tri različita vremena i različitim sudionicima zbivanja, nedvojbeno je kako današnje vrijeme vapi za autentičnošću religijskog zajedništva i to ponajprije monoteističkih tzv. abrahamovskih religija (kršćanstva, islama i judaizma).
Dobrodošlo je ovih dana osvježavanje priče kako je sveti Franjo iz tabora križara otišao na razgovor sa sultanom i kako su njih dvojica, kao predstavnici dviju sukobljenih strana, pronašli zajednički jezik upravo stoga što su bili naoružani isključivo svojom vjerom i otvorenošću dijalogu, a ne predrasudama i isključivošću. Kršćani vele kako je sv. Franjo u sultanove odaje došao sa svojim evanđeljem Isusa Krista, ali onako kako ga je on čitao i tumačio, a ne kako su ga čitali i tumačili križari. I nije došao obratiti sultana, ali mu je bez straha propovijedao o svojoj vjeri i Kristu kao spasitelju. Ta vrsta autentičnosti danas je itekako potrebna. Posebno je važan odnos kršćanstva i islama, jer je za potrebe globalnih previranja i prekrajanja svijeta islam zloupotrijebljen i dalje se zloupotrebljava, dok kršćanski svijet, osobito Europu, rastače depresija identiteta i kršćanskih vrijednosti na kojima je poniknula.
“Duh Asiza” ne znači izjednačavanje religija na istu razinu, kako mu se želi pripisati iz nekih krugova, niti njihovo relativiziranje ili sinkretizam, nego se radi o jednakosti u dijalogu. “Jednakost, kao pretpostavlja za dijalog, odnosi se na jednako dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na doktrinarni sadržaj niti još manje na Isusa – koji je sam Bog postao čovjekom – u usporedbi s osnivačima ostalih religija”, kako veli Deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti “Dominus Iesus”. Tako da nema mjesta strahu od gubljenja vlastitog identiteta ili stapanja u neku zajedničku golemu religijsku neman, koja bi izbrisala razlike i smisao postojanja različitosti.
“Duh Asiza”, pokazalo se to vrlo dobro upravo ove godine, pažnju usmjerava na važno i bitno poslanje kršćanstva, islama i židovstva u današnjem svijetu, tj. potrebu njihova dijaloga i razumijevanja, ne kako bi se svijet utopio u istoj religijskoj kaši, nego upravo suprotno – kako bi se svijetu spasila duša koju joj je udahnuo sam Stvoritelj stvarajući ga u zanosu ljubavi.
Odnosno, kako je to rekao papa Benedikt XVI.: “Od velike je važnosti da religije mogu u našim društvima, koja su često sekularizirana, promicati mentatlitet koji vidi u Bogu Svemogućemu temelj svakog dobra, neiscrpni izvor moralnoga života, potporu dubokog smisla univerzalnog bratstva.”
Izostane li to, odgovornost na onima koji su trebali činiti jednoga će dana biti velika.
Duh Asiza pažnju usmjerava na potrebu dijaloga kako bi se spasila duša koju je svijetu udahnuo sam Stvoritelj stvarajući ga u zanosu ljubavi. Prvo pitanje : Što je to "duša svijeta"?!?!? Drugo : Jesu li i životinje koje su oduvijekk proždirale jedna drugu također dio te "duše svijeta"? Toma Akvinski rece da životinje jesu proždirale jedna drugu (cak i prije "istocnog grijeha"!!!)! Divimo se ljepoti zvjezdanog neba (prirode) iznad nas i moralnom zakonu (ljubavi) u nama, ali istovremeno ne možemo zaboraviti činjenicu da postoje onkološki odjeli u dječjim bolnicama. Dostojevski u Braci Karamazovima (kroz lik Ivana) se pita : Ako majka ne smije oprostiti krvniku svog nedužnog djeteta, kako se onda postiže harmonija na onom svijetu? Ivan ne želi harmoniju, radije ce ostati s neosvecenim patnjama. Smatra kako je harmonija onog svijeta precijenjena a patnja ovog svijeta podcijenjena te zato iz principa unaprijed vraca Bogu svoju ulaznicu za raj ovim rijecima : "Ne da ja Boga ne priznajem, Aljoša, vec mu najponiznije vracam ulaznicu." Šestov analizira taj Ivanov postupak te istice kako se u ljudima kada im patnja postane nesnosna budi želja da se ne rastaju od te patnje. Šestov govori da je duša (ljudska) tako koncipirana da radije ostaje s neosvecenim patnjama, nego da primi nagradu za patnju i pomiri se s njom. Dodajmo ovome da suprotno Augustinovoj doktrini "istocnog grijeha" Dostojevski (i ja osobno) smatra da su djeca NEVINA i NOVA na svijetu te da ne nose NIKAKVU krivnju.