Djeca u ovoj zemlji nikad nisu bila prioritet, ni kad su političke elite za potrebe izbornih kampanja verbalizirale brigu za demografske probleme zemlje, niti su to sada dok se većina u javnosti zalaže za reformu obrazovanja. Da su djeca ikad bila prioritet, ne bi se dogodilo da prednjačimo u Europi među zemljama s najmanjim obuhvatom djece predškolskim odgojem i obrazovanjem, ne bi se dogodilo to da su prenapučeni vrtići po gradovima pretvoreni u masovna čuvališta i da se djecu zaposlenih roditelja već u dobi od 8 ili 9 godina izbacuje iz dnevnog boravaka u školama i prepušta ih se da se sami doma brinu o sebi dok im roditelji ne dođu s posla.
Države koje se brinu za dobrobit djece već su se približile cilju na koji se obvezala većina europskih zemlja, uključujući i Hrvatsku, da će do 2020. najmanje 95% djece biti obuhvaćeno predškolskim odgojem i obrazovanjem. U razvijenim europskim zemljama djeci je do 12 godina osiguran dnevni boravak u školama. I prije svega se vodi računa da djeca imaju sve preduvjete za zdrav psihofizički razvoj. Kod nas su, nažalost, djeca nerijetko predmet brige javnosti u situacijama u kojima mogu poslužiti kao loptica za svjetonazorske sukobe. A šuti se, osim u stručnoj javnosti, o tome kakve su perspektive djece siromašnih roditelja, kojima ni vrtići nisu dostupni, niti im mogu roditelji omogućiti približno jednake obrazovne šanse kao njihovim vršnjacima koji imaju jaču materijalnu i svaku drugu potporu roditelja.
Besplatan i školski pribor
U Hrvatskoj gotovo trećini djece prijeti rizik od siromaštva, a zna se da odrastanje u siromaštvu nosi niz negativnih zdravstvenih, psiholoških i obrazovnih posljedica. Ne treba se čuditi što u državi u kojoj dobrobit djece nije prioritet i u kojoj izostaje potpora sustava roditeljima rastrzanim između kredita, poslova zbog kojih jedva krpaju kraj s krajem i brige za djecu danas imamo najveći broj obitelji s jednim djetetom. Iako bi Hrvatska do 2020. trebala obuhvati 95% djece predškolskim programom, podaci su Državnog zavoda za statistiku porazni. Tako su u školskoj godini 2015./2016. predškolskim programom obuhvaćena 134.573 djeteta, i to 17,6% djece do 3 godine, 36,4% djece u dobi od 3 do 5 godina te 46,1% djece u dobi od 5 do 7 godina. Dok je prema prijašnjim podacima u ekonomski bogatijim županijama, Zagrebu, Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji obuhvat djece vrtićima između 59% i 76%, slijede Zagrebačka, Šibensko-kninska, Varaždinska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija u kojima je oko polovina djece uključena u predškolske institucije. S druge strane, u najsiromašnijim županijama istočne i središnje Hrvatske, koje imaju i najviše stope relativnog siromaštva odraslih i djece, tek je od petine do najviše oko trećine djece obuhvaćeno vrtićima.
Prema izvješću mreže Eurydice iz 2014., objavljenom u suradnji s Eurostatom, većina europskih zemlja obvezala se omogućiti svakom djetetu mjesto u predškolskom odgoju i obrazovanju. PISA testovi pokazali su da 15-godišnji učenici koji su pohađali predškolski odgoj i obrazovanje dulje od godine uglavnom postižu bolje rezultate u matematici od onih koji nisu. Još 2011. u EU je prosječna stopa sudjelovanja 3-godišnje djece u predškolskom odgoju i obrazovanju iznosila 82%. Stopa sudjelovanja 4-godišnje djece u obrazovnim programima bila je 91%, dok su se stope za 5-godišnjake, 6-godišnjake i 7-godišnjake povećavale s godinama s 95% na 98%, odnosno 99%. U Danskoj su od 2001. općine po zakonu obvezne osigurati usluge predškolskog odgoja i obrazovanja svoj djeci starijoj od 26 tjedana do 6 godina, kad kreću u školu, a roditelji plaćaju do 25% troškova. U Švedskoj sva djeca od navršene godine imaju pravo na 15 sati tjedno u vrtićima, što se financira iz javnih sredstava, a ako roditelji rade, djeca imaju pravo na cjelodnevni boravak.
Hrvatska nije Švedska, ali ako se već hvalimo besplatnim osnovnoškolskim obrazovanjem, treba reći da je ono u punom smislu te riječi u Švedskoj besplatno. U toj zemlji je sav školski pribor za djecu besplatan, kao i ručak, a djeci zaposlenih roditelja osiguran je dnevni boravak u školi do 18 sati, u sklopu kojeg imaju sportske aktivnosti. Brojčane ocjene se uvode tek od VI. razreda, a umjesto ocjena, u prvom planu je zdravlje i pravilan razvoj djece.
Samo tablet i radni listići
– Pitanje je koliko je kod nas stvar dobre volje da djeci omogućimo da im bude bolje, a koliko je to posljedica ekonomskih razloga. Roditelji su prisiljeni raditi po cijeli dan, jaslice same po sebi nisu dobre za djecu, osobito ako se jedna teta brine o puno djece, vrtići su nam prenapučeni, a školsku djecu nema tko čuvati, pa su sama doma. Do sutra mogu nabrajati nedostatke našeg sustava u odnosu na skandinavske zemlje. Kod nas ljudi završavaju kod liječnika zbog socijalno-ekonomskih razloga, s glavoboljama, trbuhoboljama i raznim patologijama jer su preopterećeni obvezama i nisu u mogućnosti pravilno skrbiti za djecu i brinuti se za obitelj. Vidimo i kod djece koja nam dolaze da se kod njih ne radi primarno o psihičkom poremećaju, nego o poremećaju uzrokovanom time jer ne funkcioniraju temeljne stvari u školi i obitelji. Djeca u dobi od 8, 9 i 10 godina sama su doma jer ih nema tko čuvati. Tjera ih se da prije odrastu i osamostale se, a u odrastanju nemate prečaca jer ako idete prečacem, to znači da će se na razvoj djeteta to poslije loše odraziti. Imate prirodni ritam odrastanja, sve drugo, bilo da je presporo ili prebrzo, dovodi do smetnji – govori dr. Nenad Jakušić, dječji psihijatar i dugogodišnji voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih zagrebačke Klaićeve bolnice. U prosjeku većina djece u dobi od 10 godina nisu emocionalno zrela da ostaju sama u kući, a kod nas, kaže, previše djece nakon škole samo provodi vrijeme doma, i to pred TV-om i kompjutorom. S druge strane, većina razvijenih zemalja ima osigurane dnevne boravke za djecu do 12. godine. Irska, primjerice, zabranjuje roditeljima da ih ranije ostave same doma. U Nizozemskoj su od 2007. škole obvezne osigurati uravnotežen dnevni raspored do 18 sati jer se polazi od pretpostavke da škole moraju ponuditi skrb za djecu na zahtjev roditelja. Djeca imaju pravo biti u boravku do 12. godine, koji država dijelom subvencionira. No, Nizozemska ima takav standard da obitelj može sasvim pristojno živjeti ako jedan od roditelja radi skraćeno, što je u toj zemlji česta praksa pa sva djeca i ne moraju biti u boravku. Maria, majka 10-godišnjakinje koja u Haagu, istina, pohađa internacionalnu školu, priča nam da joj dijete može ostati u boravku u školi do 18 sati. U školu njezina kći ne nosi nikakav pribor, ništa osim gableca i knjiga iz knjižnice.
– Školske knjige mislim da i ne postoje. Kod kuće ih nemamo, a djeca u školi koriste tablet i radne listiće. Kći mi u V. razredu još uvijek nema ocjena. Djecu se uči u školi razmišljati i nikada, osim za priredbe, ne moraju reproducirati gradivo. No, primijetila sam da mi kći i bez štrebanja svejedno barata ogromnom količinom podataka. I ono što je najvažnije, ovdje većina djece voli ići u školu – govori Maria. Na kraju godine u školskom izvještaju se opisuje u svakom predmetu što je dijete svladalo. Završni školski izvještaj uključuje i rezultate jedinog testa iz matematike i “spellinga”, pa roditelji po rezultatima mogu vidjeti je li im dijete u prosjeku, iznad ili ispod prosjeka. U školi postoje pravila lijepog ponašanja koja nalažu djeci da priđu djetetu koje je tužno i porazgovaraju s njim.
Jedna teta na šestero djece
Sljedeće godine Marijina kći učit će i o seksualnosti i drogama, a koliko je upoznata, roditelj može izabrati želi li da mu dijete bude izloženo nekima od delikatnih tema ili ne. Kad podvuče crtu, Maria kaže da su u Hrvatskoj vrtići cjenovno prihvatljiviji, dok su u Nizozemskoj skupi, no ondje maksimalno jedna teta smije biti na šestero djece. Kao nedostatak škole ističe što joj kći mora nositi gablec u školu jer neke kao njihova nemaju kantinu.
U EU se u prosjeku za djecu izdvaja 2,2% BDP-a, a u Hrvatskoj su socijalni izdaci za djecu i obitelj tek 1,6% BDP-a.
– Pravo pitanje je zašto dosadašnje vlade nisu smatrale da su ulaganja u djecu, u infrastrukturu za predškolski i školski odgoj i obrazovanje investicija koja u dužem roku pospješuje uvjete za gospodarski rast i socijalni razvoj. Istraživanja u europskim zemljama i Americi pokazuju da osobito treba voditi računa o djeci iz obitelji slabijeg socio-ekonomskog statusa jer su dvostruko zakinuta, što se u nas već događa. U Ustavu nam piše da je osnovnoškolsko obrazovanje obvezno i besplatno, ali ono nije besplatno jer djeca u Zagrebu dobivaju besplatne udžbenike, a ne i u cijeloj zemlji. Zašto se to pravo ne bi uvelo u cijeloj Hrvatskoj? Ne može biti potrebnije financiranje nečeg drugog od djece i njihova obrazovanja i odgoja i to mora biti na vrhu prioriteta. Što prije treba izjednačiti uvjete predškolskog odgoja u cijeloj zemlji i u svim školama omogućiti dnevne boravke za djecu do 12. godine, u čijim bi cijenama roditelji simbolično participirali. Naravno, roditeljima treba ostaviti na izbor hoće li ga koristiti ili neće. Rad sa školskom djecom i njihov nadzor u dnevnim boravcima bio bi koristan i iz ekonomske perspektive i pridonio bi poboljšavanju prilika za djecu iz obitelji slabijeg socio-ekonomskog statusa kojima treba pružiti jednake šanse da budu uspješni u obrazovnom sustavu. Dnevni boravak u školama omogućava zaposlenim roditeljima pomirbu poslovnog i obiteljskog života jer su najsigurniji kad znaju da su im djeca u školi i da se s njima radi. Također, treba ujednačiti stope participacije djece u vrtićima na razini Hrvatske – govori prof. socijalne politike Zdenko Babić.
No, je li naša država u stanju u fokus staviti djecu kad ništa ne čini da riješi demografske probleme, koji će sutra samo gomilati ekonomske, drugo je pitanje.
Sociolog Marko Mustapić ističe da je, usprkos ekonomskim problemima i prezaduženosti zemlje, ključno ulaganje u djecu i mlade, njihovu socijalizaciju i kasniju tranziciju u svijet odraslih i time i izlazak na tržište rada.
Ne smije biti izlika
– U predizborno vrijeme djeca i mladi neizostavna su tema ili, kolokvijalno rečeno, briga za djecu i mlade jedno je od važnih predizbornih obećanja hrvatskih političara. Nažalost, detektiranje te problematike, bilo da se radi o lokalnim ili nacionalnim izborima, u većini slučajeva je krajnji domet postojeće političke klase u Hrvatskoj. Stanje bi poboljšale adekvatne javne politike i spremnost za izdvajanje novca iz proračuna. Iako je teret vraćanja duga države iz godine u godinu sve veće opterećenje Vladinom budžetu, a pritisak političkih i ekonomskih aktera na rezanje socijalnih davanja i inzistiranje na “komodifikaciji” javnih usluga i socijalnih mreža sve naglašeniji, budućnost hrvatskog društva i njegov opstanak vezan je uz učinkovitost Vladinih socijalnih politika. Gospodarski rast vezan je uz zapošljavanje obaju roditelja, ali i uz adekvatne socijalne mreže poput vrtića i cjelodnevnih škola. To mora biti jedan od prioriteta lokalnih i nacionalnih politika. Politička elita ne smije imati izlike kada se radi o djeci i mladima, njihovu obrazovanju, ne smije biti govora o rezanju već povećanju izdvajanja sredstava – ističe Mustapić. No, budući da djeca nisu ničiji birači, dok odrasli ne počnu sankcionirati na izborima političke elite za nebrigu za djecu i mlade, ne može se očekivati njihovo prosvjetljenje i veća odgovornost.
>>Inicijativa Hrvatska može bolje: Šustar mora odstupiti
