Neočekivana pobjeda oporbe na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori već danima privlači pozornost medija u čitavoj regiji. Događaji u najmanjoj državi na Balkanu kao da su nas sve na tren vratili trideset godina unazad, u vrijeme velikih narativa o nacionalizmu, komunizmu i demokraciji. Dok jedni govore o “pobjedi prosrpskih snaga” i skretanju Crne Gore s “europskog puta”, drugi ističu kako je ovo “povijesna pobjeda” kojom je s vlasti maknut “europski Lukašenko”. Postoje tu i oni treći, koji će nam skrenuti pozornost kako tu stvar nikako nije crno-bijela, već puno kompleksnija.
Oni će nam, tako, kao naročito zanimljiv detalj isticati svojevrsni paradoks kako se na čelu nacionalističke, “prosrpske” koalicije, našao jedan etnički Albanac, koji drži kontrolni paket akcija, bez kojih nije moguće formirati vlast. Riječ je o Dritanu Abazoviću, mladom i obrazovanom političaru građanskog opredjeljenja i prozapadne orijentacije, koji je odmah postao nova politička zvijezda. Ali, kojem god od ovih ideoloških narativa dali za pravo, u biti se radi samo o magli koja nam zaprečuje pogled na ono bitno kod događanja u Crnoj Gori, a to je tehnologija osvajanja i preuzimanja vlasti. Jer, svi mi znamo kako je politika jedan od najstarijih zanata u kojem je ideologija samo opijum za naivne, a idealizam i poštenje samo smetnja, jer na kraju ispadne kako kroz taj obruč obično ni sami pošteni idealisti ne mogu progurati vlastite glave. A kada dođemo do pitanja vlasti u Crnoj Gori, onda je prva naivnost koja nam pada na pamet sadržana u tome kako je na ovim izborima “pao Milo Đukanović”.
Netko bi mogao pitati – kako je pao kad je on još uvijek tu, na sredini svog predsjedničkog mandata? On je svakako ranjen ovim porazom na parlamentarnim izborima, ali ne treba smetnuti s uma da je to čovjek koji je trideset godina punio sustav sebi lojalnim ljudima, od sudstva do policije, medija i službi, nad kojima još uvijek ima kontrolu. Đukanović je izbore, po svoj prilici, izgubio zato što su se ljudi zasitili njegove vladavine, ali i zbog sukoba s Crkvom. Suočen s optužbama za sveprisutnu korupciju i sumnjama na veliki kriminal, on je morao zaigrati ideološku igru, ali, kako u politici svaka akcija izaziva reakciju, ispalo je da je tim potezom sam sebi nanio političku štetu, jer je protiv sebe ujedinio oporbu, koja je bila spremna staviti na stranu međusobne velike ideološke razlike.
Zato, kada pogledamo na drugu stranu, vidimo da je posrijedi “kupus-koalicija”, koja nema drugog sadržaja osim suprotstavljanja Milu Đukanoviću, a znamo koliko je dug put od pobjede na izborima do potpunog preuzimanja vlasti. Usto, novu vlast odmah čekaju problemi zbog korone i ekonomske krize, tako da je jako teško povjerovati da će imati vremena za bilo što drugo, a ne za ozbiljan posao poput reforme sustava i borbe protiv korupcije. U biti, s ovim osvajanjem vlasti aktualna će oporba preuzeti odgovornost za sve loše, dok će Đukanovića lišiti odgovornosti, a samu strukturu njegove vlasti ostaviti netaknutom. Zbog svega toga se postavlja pitanje koja je politička logika iza odluke Dritana Abazovića da formira vlast s “kupus-koalicijom”? Nije li posrijedi politička naivnost koja radi direktno u korist svoje štete kada u osvajanje vlasti ide s ekipom s kojom izvjesno neće moći ništa od proklamiranog napraviti?
Stara mudrost kaže kako se prijatelji uvijek drže blizu, a neprijatelji još bliže. Zar ne bi Abazoviću bilo puno mudrije da je svoja četiri glasa iskoristio kako bi išao s onima koji imaju stvarnu vlast i koji mogu provesti dogovoreno? Kao što je “kupus-koaliciji” postavio uvjete oko NATO-a i Kosova, isto je tako mogao postaviti uvjete i DPS-u. Bio bi to strukturni udar na Đukanovićevu vlast jer ovaj ne bi imao izbora i morao bi prihvatiti Abazovićevu “nepristojnu ponudu”, a ne bi mogao opstruirati takvu vlast. DPS bi morao provesti sve uvjete koji bi se pred njih postavili, jer bi alternativa bila dolazak oporbe na vlast. Uz to, mnogi bi potencijalni prebjezi pred optužbama za korupciju sklonište potražili u Abazovićevu poštenju i tako jačali njegov utjecaj, a marginalizirali Đukanovićev. Ovako, svojom političkom kratkovidnošću Abazović omogućuje Milu Đukanoviću da vrlo brzo povrati sve poluge vlasti pod sloganom – prije je bilo bolje!
Uza sva mane Đukanović je čimbenik koji održava državu, bez njega srpski popovi i velikosrbi će izbrisati Crno goru iz mapa.