Dok moćni te interesima i prijateljstvima dobro umreženi pojedinci na kojekakve mutne načine među sobom dijele tuđe ili javne milijune kuna, dotle mali, obični ljudi solidarno i onako ljudski među sobom dijele tek nekoliko kuna. O prvima svaki dan čitate na prvim stranicama Večernjeg lista, a drugi skoro uvijek ostaju nevidljivi. Uglavnom zato što su njima ljudskost i solidarnost urođeni. Oni i ne znaju drukčije. Sitni znakovi pažnje i brižnosti za druge njima su spontana usputna reakcija nakon koje nastavljaju dalje kao da se ništa i nije dogodilo. Zatečeni, skoro da im ne stignete ni zahvaliti. No, ma koliko god oni samozatajni bili, ipak ćemo im odati počast. Evo, prije nekih dva mjeseca u Vlaškoj stariji gospodin prilazi vratima tramvaja pripremajući se za izlazak. Lagano se osvrne te obrati mlađoj gospođi koja je netom, stanicu prije, ušla u tramvaj.
– Gospođo, sad izlazim, a karta vrijedi još 20 minuta pa ako vam može poslužiti, dajem vam je – tiho je rekao baš u trenutku kada su se otvorila vrata pa je gospođa, u nevjerici, jedva uspjela preuzeti kartu iz njegove ruke te izustiti nespretnu zahvalu. Sva se smela. Osmijeh joj ipak nije silazio s lica. A onda sam prekjučer ujutro doživjela isto. Na stanici pokraj Avenue Malla, čekajući da iz autobusa za Veliku Goricu izađe starija vitalna gospođa, odjednom vidim da mi ona pruža ružičastu tramvajsku kartu.
– Uzmite, budete li se vozili 7-8 minuta, ne morate kupovati novu kartu. Ja sam je “štancala” sad na Glavnom kolodvoru – obratila mi se gospođa toplih nasmijanih smeđih očiju. I sama osupnuta, zahvalila sam, ušla u autobus i taman kad sam gospođi htjela mahnuti, vidjeh da ona odmiče svojim putem. To što je učinila već je bilo iza nje. Voljela bih da je vožnja do redakcije trajala kratko pa da sam misiju karte mogla nastaviti dajući je nekom trećem, no svih 30 minuta vrijednosti karte – isteklo je. Stavila sam je u torbu. Još je tamo. Taj mali ružičasti listić papira ima neku čudnovatu vrijednost.
