Djeca umiru, bacaju ih s balkona, a nitko nije kriv. Može li se dio goleme nacionalne sućuti pretvoriti u pobunu?

Postoji još opcija. Npr - prebaci krivnju na savjetnika.

Posljedica svega toga je i da su nekada u VL radili samo etablirani novinari a danas moramo čitati ovakve galimatijase.

Gospodine Dejane Šorak, meni su draža ona djeca od nekada koji su imali osjećaj krivnje, jer su znali da ako rade ''što hoće',' mogu dobiti takav šamar od nastavnika da neće znati kako se zovu u tom trenutku. Danas togaga više nema i neka nema. Nisam za fizičku penalizaciju djece, ali mora se priznati da danas kada više nema osjećaja krivnje, radi se baš što se hoće. Djeca su danas svjesna da neće biti kažnjena na pravi način, na onaj koji se boje, a znaju čega se boje, pa rade ''što hoće''. Da je malo više danas straha, ruku na srce, ali mnogi bi bili sretniji, iako sam nisam za strah, jer strahovi pripadaju prošlosti i neka tamo i ostanu.