A kako bi se neko drugo dijete tome veselilo! - naslušao sam se u djetinjstvu kad bi moji roditelji htjeli krivnjom doskočiti razmaženosti. Ne sviđa mi se igračka ni kolač ni poriluk ni pidžama, i stalno je u pričuvi to dobro, zahvalno i radosno drugo dijete, koje samo što nije uskočilo na moje mjesto nakon što me zauvijek odnese dragi Palčić, radijski lik kojemu je pisala moja sestra.
„Dragi Palčiću, ja imam jednoga jako zločestoga bracu. Molim te, dođi i odnesi ga.” Kad je ministar o saborski pod kao beba zvečku razbio igračku od stotinu i pedeset kuna, pomislio sam, koja šteta, neko bi se dijete tome veselilo.
Što se to dogodilo sa svijetom u kojem više, na žalost ili na sreću, ne stanuje krivnja? Nekada su po bolničkim hodnicima pacijenti zamirali od straha na zvuk borosana medicinskih sestara, a danas razbijaju i mlate vatrogasnim aparatima.
Profesor Jakupek bio je najzločestiji profesor u školi i upravo je tako i izgledao. A moj prvi dan u prvom karlovačke Prve gimnazije počeo je kao američki slapstick. Uzvraćajući udarac mokrom spužvom punom krede, umjesto šulkolege, pogodio sam profesora matematike Jakupeka točno u njegove sitne zlatne očalice. Sve četiri karlovačke rijeke mjesecima nisu uspjele sprati moju krivnju. A što se danas promijenilo? Današnjeg profesora Jakupeka gađaju namjerno, bez osjećaja krivnje. S užitkom mu skidaju i najkicama gaze očalice.
Galerija - Ušetao u policiju i rekao: Bacio sam svoju djecu s balkona
Kada bih u nekom nakaznom ili - ili izboru trebao odlučiti koji mi je svijet draži, ipak bih odabrao ovaj drugi, novi. Svijet bez krivnje. Stoljećima se kao malj zlorabila krivnja stečena rođenjem, krivnja istočnoga grijeha, krivnja što je zbog nas razapet Nevini. Krivnja je bila golema poluga moći, i roditeljske i školske i crkvene i državne. Ako je ijedna sloboda danas dosegnuta, to je sloboda od krivnje.
Kako smo nekada strepili od roditeljskih sastanaka kad će profa iz kemije našim tatama i mamama objasniti kakvi smo pokvareni gadovi i kako nas treba kazniti. A danas profa iz kemije strepi od roditeljske gomile koja će joj objasniti kakva je ona gadura koja im terorizira djecu. Zločinci se nikada ne kaju. Zločinci osjećaju krivnju samo u umjetničkim djelima.
Nedavno je na televiziji bio igrano-dokumentarni film „The Eichmann show”, o suđenju Eichmannu iz očišta TV ekipe koja to snima za cijeli svijet. U orbiti još nema satelita, pa svakoga dana vrpce zrakoplovima lete kontinentima. Film je kao djelo osrednji, ali ima veličanstvenu poruku. Ne volim film shvaćati kao poštara s porukama, ali u ovom slučaju moćnoj se poruci klanjam pokorno. Planetarna je gledanost suđenja gotovo nikakva. Prvi čovjek u svemiru pobjeđuje prvog među zločincima. Gagarin je gledaniji od Eichmanna. Čovječanstvo je kratke pameti. Suđenje nije pravda nego priredba, a priredbe su na tržištu razonode, pa ćeš zavaljen u svojem naslonjaču pred TV ekranom odabrati zanimljiviju.
Druga, još moćnija poruka filma je drama glavnoga autora prijenosa, koji uporno i ubitačno traži da za vrijeme iznošenja zastrašujućih činjenica o holokaustu kamere drže Eichmannov krupni plan. Autor je uvjeren, on misli, čeka i hoće da se na tom ravnodušnom licu na trenutak pokaže naprslina, slom, kajanje, osjećaj krivnje, bilo kakav znak, da se monstrum uzruja kao Macbeth kad mu se pojavi duh kralja Duncana: „Primakni se ko tigar hirkanski, nosorog oružani, ruski medvjed čupavi, zauzmi bilo kakav lik, taj samo ne i moji čvrsti živci ni trepnuti neće. Il budi opet čovjek, sa svojim mačem me u pustoš izazovi. Ako se tad lecnem, nazovi me djetencem”.
Duhovi milijuna pobijenih na Eichmannovu licu ne izazovu ništa.
I treća je poruka, a tu je moć umjetnosti, da gledanost počinje rasti kad zastrašujuće matematičke podatke zamijene svjedočanstva živih ljudi; poput logoraša iz jedinice Sonderkommando, zaduženog za baratanje truplima, koji među njima pronađe svoju ženu i kćer. Čovjek svjedoči kako su gomilama ljudskoga pepela posipali zaleđene ceste da se ne skližu. A Eichmann ništa. Kao ni milijuni malih Eichmanna, i njihovih, prema velemonstrumu, minornih zlodjela, koji nikada neće pokazati ni osjetiti krivnju. Ponavljam, vrijeme bez krivnje draže mi je od vremena kada je krivnja bila instrument moći.
Amos Oz veli u „Judi”: „Bolje je mrziti čovječanstvo bez razloga, nego ga bez razloga voljeti. Ne prođe jedan naraštaj a da nas ovi potonji ne usreće svojim čeličnim zagrljajem.” Uglavnom, bahata, nasilna djeca bez ikakvoga osjećaja krivnje draža su mi od nas, nekadašnjih ustrašenika koji imaju noćne more od mokre spužve u očalicama profesora Jakupeka.
Bahata, moćna i bogata državo, koja se razmećeš statistikama svojih dosega ne shvaćajući da one ne djeluju kao ni milijuni ubijenih na gledateljstvo Eichmannova suđenja, umjesto ministara, zaštiti svoje liječnike, medicinske sestre, učitelje, profesore, te prije i iznad svega – svoju djecu koja umiru, koju bacaju s balkona. Može li se i djelić goleme nacionalne sućuti pretočiti u pobunu? Doista nijedan ministar ne može biti kriv ni znati što se te noći zbivalo u jednom pomračenom umu.
Ni drevni Grci nisu znali znati što se zbivalo u pomračenu umu Tantala koji je skuhao vlastita sina i ponudio ga kao hranu bogovima. Osjećaj i priznanje krivnje kod stvarnih je počinitelja nepostojeći i posve fikcijski, i stoga je važno da postoji ona slijepa boginja s vagom koja navodno ima prava, pravde, pravosuđa, objektivne mjere i načina.
Prispodoba je neprimjerena, no kao što je Raspeti nedužan preuzeo grijehe svih nas, tuđe bi grijehe, premda nedužni, trebali preuzeti oni koji za to primaju plaću i za to su birani. U Saboru lete uvrede i papirnati zrakoplovi, sprečavaju se tučnjave, ali već četvrt stoljeća među sukobljenim stranama vlada idilično suglasje glede famoznoga Zakona o kaznenome postupku, koji je jednom i zauvijek na radost i desne i lijeve saborske strane svijeta smišljen tako i zato da se bogati i ne samo bogati gadovi nikada ne nađu iza rešetaka.
U američkim i europskim serijama u panici vele: „Imamo još osam sati. Onda ga moramo optužiti ili pustiti.” A u nas nije osam sati već osam godina do pravomoćne optužnice, a nakon osam godina gad iz serije već izlazi na uvjetni otpust. Prvih nekoliko godina našim se gadovima bave izviđačka društva svojim izvidima, uz radosne vijesti kako nema temelja za pokretanje, kako li se to već zove, predistražnih radnji, a do optužnice nitko se više neće sjećati ni gada ni njegova zlodjela. I da zaključim, bez obzira na sve strahote, biram svijet u kojem ljudi nemaju osjećaj krivnje, ali me zastrašuje svijet zvan pravna država u kojem je slijepa boginja s vagom pogubljena.
Postoji još opcija. Npr - prebaci krivnju na savjetnika.