Hrvatski građani vole državne praznike, ali ponajviše jer je riječ o neradnim danima, pa još ako padnu tijekom radnog tjedna i otvori se mogućnost spajanja u tzv. produženi vikend, sreći nema kraja. Teško je povjerovati da su emocionalno vezani uz naš Dan državnosti ili Dan neovisnosti kao što su primjerice Amerikanci vezani uz svoj Dan neovisnosti 4. srpnja ili Francuzi uz Dan pada Bastille 14. srpnja. A najbolji dokaz za to jest činjenica da velika većina naših sugrađana nema pojma što kada slavimo i zašto slavimo, a još je manji broj onih koji će ponosno izvjesiti hrvatsku zastavu i odati zasluženo poštovanje svojoj domovini.
Činjenice stvaraju zbrku
Prije tri godine proveli smo istraživanje, baš za Obzor, koje je pokazalo da je tek 15 posto ispitanika znalo što slavimo 8. listopada. Gotovo 23% građana mislilo je da se Dan neovisnosti slavi 5. kolovoza, kad je Hrvatska u Oluji izborila, nakon godina agonije, priželjkivano oslobođenje okupiranih područja. A da glavni nacionalni blagdan – Dan državnosti slavimo 25. lipnja znalo je samo 35 posto naših građana. Ono što je još zanimljivije, njih čak 27 posto bilo je uvjereno kako ga još uvijek slavimo 30. svibnja, iako je proslava Dana državnosti na taj datum ukinuta još prije petnaest godina, negdje na početku vladavine Mesića i Račana. Teško je povjerovati da bi slično istraživanje danas pokazalo drukčije rezultate, jer je u međuvremenu, nažalost, premalo učinjeno na jačanju nacionalne svijesti i ponosa, odnosno na razjašnjenju zbrke oko naših nacionalnih blagdana.
Dakle, među svim našim nacionalnim praznicima nekako je najgore prošao Dan neovisnosti, koji ljudi teško prepoznaju i vezuju uz 8. listopada, iako je na taj datum 1991. Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama socijalističke Jugoslavije. Podsjetimo, tih dana se već zahuktavala velikosrpska agresija; upravo su raketirani Banski dvori i pokušan je atentat na predsjednika Tuđmana, pa Hrvatskoj nije puno toga preostalo već da Jugoslaviju kakvu smo poznavali proglasi mrtvom i odluči kako od tog datuma više ne smatra legitimnom i legalnom nijednu njezinu instituciju, te da ne priznaje valjanim nijedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa uime bivše federacije.
Međutim, povijesnu važnost te odluke umanjuje činjenica da je tog dana Sabor u biti samo oživotvorio odluku, koju je donio tri mjeseca ranije! Podsjetimo, 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio je Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, ali zbog moratorija od strane Europske zajednice, koja je pokušavala jugoslavensku krizu riješiti mirnim putem, nije stupila na snagu, već se Hrvatska morala strpjeti još tri mjeseca, koji su istekli na 8. listopada 1991.
Na dan isteka tromjesečnog moratorija zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore, pa je povijesna sjednica na kojoj je Vladimir Šeks pročitao Odluku održana na tada tajnoj lokaciji, u podrumu zgrade Ine u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Ta listopadska odluka tako je bila više deklaracija nego povijesna odluka jer je samo istaknula činjenicu da stupa na snagu prekid odnosa sa SFRJ, o čemu je ionako prethodno odlučeno. Također, uzdižući oba datuma na razinu najviše nacionalne važnosti, ispada da dva puta slavimo jednu te istu stvar.
Slovenija takvu „listopadsku“ odluke nema, iako je moratorij vrijedio i za njih i iako smo istog dana (25. lipnja 1991.) donijeli odluku o neovisnosti. Slovenci su već u lipnju znali da je neovisnost gotova stvar pa su dan poslije organizirali veliku proslavu i simbolično zasadili lipu u središtu Ljubljane. Od tada do danas taj dan obilježavaju kao svoj dan državnosti. Odmah su se počeli ponašati kao neovisna država pa su počeli graditi granične prijelaze prema Hrvatskoj, a zauzeli su ili pokušali zauzeti granične prijelaze s Austrijom i Italijom (to je i bio povod za intervenciju JNA). Hrvatska nije zauzela granične prijelaze s Mađarskom (sve do rujna), niti je gradila kućice prema BiH i Srbiji, već je taktizirala i pokušavala se spremiti za obranu od agresije. Dakle, upitno je koliko je Hrvatska uistinu bila neovisna na sam dan proglašenja, koji danas slavimo kao Dan državnosti (25. 6.). S druge strane, logično je pitanje – što je današnji dan neovisnosti (8. 10.) te 1991. donio novo za međunarodni položaj Republike Hrvatske, ako je neovisnost ionako već bila proglašena!?
Te činjenice i danas stvaraju priličnu zbrku, ne samo kod hrvatskih građana već i kod pravnih stručnjaka, koji ne mogu postići konsenzus o tome kad je zapravo rođena neovisna hrvatska država. Dapače, na tu temu se čak organiziraju i znanstveni skupovi. Na jednome od njih akademik Davorin Rudolf, koji je prijelomne 1991. bio šef hrvatske diplomacije, jasno je rekao kako je Hrvatska postala neovisna i suverena država 25. lipnja 1991., kada je Hrvatski sabor donio Deklaraciju i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti. Te odluke, ističe, moratorijem “nisu stavljene izvan snage”. A bivša predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec upozorava da Ustavna odluka, kao akt suverenosti, nije nikad službeno stupila na snagu, ali da je počela proizvoditi pravne učinke 8. listopada, kad je Sabor donio i akt o sukcesiji. Prema tome, kako nešto slaviti ako nemamo konsenzus o tome i nismo sigurni što uopće slavimo.
Uzmemo li tvrdnju akademika Rudolfa koja se čini logičnijom, onda je Dan državnosti u biti Dan neovisnosti, a 8. listopada je suvišan. S druge strane nazvati danom državnosti dan kad smo proglasili neovisnost malo je nelogično, pogotovo kad je hrvatska državnost u našoj ustavnoj preambuli kodificirana u trajanju od punih 13 stoljeća.
Glavna briga - dugi vikend
Zapravo puno primjereniji nadnevak za dan državnosti bi bio 7. lipnja, u sjećanje na 879. kad je papa Ivan VIII., kao vodeći autoritet tadašnje Europe, blagoslovio kneza Branimira i Hrvatsku te time prvi put priznao hrvatsku državu. No, za odluku o danu državnosti važnija je politička odluka neko pravni argumenti. S druge strane, kad se bira glavni nacionalni blagdan, onda se mora voditi računa o simbolici, o ukorijenjenosti u narodu, ali i o praktičnosti njegova obilježavanja. Tako je 25. lipnja za neke nepraktičan jer pada u ljeto i ne može ga se slaviti u školama, a upravo bi one trebale biti mjesto posebnog obilježavanja ako se želi da glavni blagdan zaživi. I još je preblizu 22. lipnja, Danu antifašističke borbe, pa je glavna briga ljudima tih dana kako spojiti dva blagdana a ne da kontempliraju o hrvatskoj državnosti.
Očito o posljedicama svojih brzopletih odluka da malo „promiješaju“ državne blagdane uopće nisu vodili računa u Račanovoj Vladi 2001., kad su na inicijativu tadašnjeg HSLS-ova zastupnika Ive Škrabala odlučili da se u listopadu počne obilježavati Dan neovisnosti, da se promijeni nadnevak Dana državnosti te da se umjesto 30. svibnja počne slaviti 25. lipnja. Ti su potezi uveli priličnu zbrku u obilježavanje nacionalnih praznika te su prilično ubili emociju koja je ljude godinama vezivala uz 30. svibnja, kao središnji nacionalni praznik, koji smo slavili otkako je na taj datum 1990. završilo razdoblje jednoumlja i ideološke isključivosti konstituiranjem prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora.
To je za hrvatske građane značilo povijesnu promjenu, konačno zaživljavanje demokracije u zemlji i zato je 30. svibnja kao nacionalni praznik imao veliku važnost u kolektivnoj memoriji, što je bilo vidljivo i po mnogobrojnim manifestacijama, proslavama u narodu i općenito odnosu građana prema tom prazniku. No, moguće je da je nekima u SDP-u smetala činjenica da se na taj dan slavi pobjeda HDZ-a i gubitak vlasti te odlazak u povijest Komunističke partije Hrvatske, iako je baš HDZ sugerirao da se taj dan slavi i nacionalna pomirba.
Naime, Predsjedništvo HDZ-a još je 12. svibnja 1990. uputilo poziv hrvatskim građanima da 30. svibnja 1990. „dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske proslave svečano, ponosno i dostojanstveno“ te je preporučeno „da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti“ i kao „dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine“.
Taj dan ostao je zapamćen kao dan rođenja nove Hrvatske. Sjećamo se kako je tijekom svečanosti na današnjem Trgu bana Jelačića, u izravnom televizijskom prijenosu, upravo izabrani predsjednik Franjo Tuđman položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, u zipku koju su potom blagoslovili kardinal Franjo Kuharić i glavni imam Ševko Omerbašić. Od tog dana se broje godine, premijeri, ministri i drugi hrvatski dužnosnici, kao da ničega prije nije bilo...
„Ubiti“ tako važan nacionalni blagdan, koji je u tako kratkom razdoblju zaživio u narodu, bilo je prilično neodgovorno. To više što se premalo poradilo da bi se udahnula duša novim praznicima. Svih ovih godina slavili smo ih prilično suhoparno – protokolarnim sjednicama, polaganjem vijenaca na groblja i podno spomenika ili svečanim primanjima. Narod ih nije osjećao svojima, jer je na neki način bio isključen iz tih proslava. Tu i tamo poneki koncert nije bio dovoljan.
Što bi rekao Kvaternik
Zato je pred novom hrvatskom Vladom nalazi priličan izazov – ili vratiti središnji državni praznik na 30. svibnja, kako je već najavljivano u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ili odabrati primjeren datum iz ranije hrvatske povijesti, koji bi naglasio državotvorni kontinuitet, ili razriješiti nedoumice vezane uz Dan državnosti i Dan neovisnosti te im dati pravo značenje, smisao i potrebnu simboliku pa i šušur, kako bi konačno postali prihvaćeni u narodu. Hrvatska država to zaslužuje, kao i oni koji su svoje živote ugradili u njezine temelje.
No, vratimo se aktualnom Danu hrvatske neovisnosti. Čini se da listopad ima veliko značenje u hrvatskoj povijesti. Čak bi se i simbolički mogao obilježiti period od 29. listopada 1918. do 8. listopada 1991. kao jugoslavenski period (hrvatske povijesti). „Listopadske odluke“ su tako zatvorile razdoblje Austro-Ugarske i otvorile vrijeme jugoslavenske suradnje, da bi ga nakon 73 godine suživota opet i zatvorile simbolično u istom mjesecu.
S druge strane, zanimljivo je da su se 8. listopada, nevezano za ovu povijesnu odluku Hrvatskoga sabora, dogodila još dva važna događaja u hrvatskoj povijesti. Dana 8. listopada 1075. papinski izaslanik Gebizon u bazilici svetog Petra u Solinu okrunio je kralja Zvonimira, što je bilo istinsko međunarodno priznanje Kraljevine Hrvatske, a 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik pokrenuo je Rakovičku bunu, jedan u nizu pokušaja za ostvarenje hrvatske neovisnosti, doduše neuspješan. Međutim, nažalost, sve tri obljetnice lagano padaju u zaborav.
>> Građani u Saboru pitali: Hoće li u sljedećem sazivu sabornica biti punija?
Svaki dan je neka "obljetnica", nikad kraja.