Jubileje u posve određenom pogledu imamo smatrati potvrdama identiteta, ovjerovljenjima smisla u trajanju, a njihove svečane proslave doživljavati kao svojevrsne izvedbe sjećanja. U kronološkom pogledu jubileji su točke u vremenu koje bljesnu da bi osvijetlile prijeđeni put i povijesno sjećanje stavile u službu sadašnjosti i perspektive budućnosti. Tako se gradi tradicija, koje smisao i svrha biva u utemeljenju i održavanju trajnosti određenih običaja i ustanova u društvu.
Ustanova Sveučilište u Zagrebu ove godine slavi 350. obljetnicu, kojom je prigodom sva priznanja pobrao fakultet koji slijedom povijesnih okolnosti održava trajnost Sveučilišta, čineći to marno i dostojno, a u drugi su plan potisnuti ili štoviše posve zanemareni utemeljitelji – isusovci – odnosno njihov današnji fakultet koji najvjerodostojnije nasljeduje duhovnu i intelektualnu baštinu negdanjih osnivača Zagrebačkoga sveučilišta i promiče tradiciju stasalu iz njegove kolijevke.
Uskrata zahvalnice osnivačima Sveučilišta
Za prigodnoga slavlja u Dvorani Vatroslava Lisinskog dana 3. studenog ove godine, svečanoga događaja koji je izravno prenosio HRT, isusovce su kao osnivače Sveučilišta u Zagrebu doduše spomenuli predsjednik Vlade Andrej Plenković, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić te rektor Sveučilišta prof. dr. Damir Boras, ali je zahvalnicu dobio Katolički bogoslovni fakultet, institucija koju ne vode isusovci. A isusovci, osnivači slavljeničke ustanove, ostali su bez ikakva priznanja. Nitko upućen i pošten neće osporiti zasluženost zahvalnice koju je dobio KBF – ali se kao razložno i neotklonjivo nameće pitanje zašto takvo ili slično priznanje nije dobio i Fakultet filozofije i religijskih znanosti (donedavno Filozofski fakultet Družbe Isusove), koji su na zagrebačkom Jordanovcu osnovali i vode isusovci. Mogao bi tkogod pomisliti da su u bivšem sustavu, socijalističkom, isusovci iliti jezuiti bili manje nepoćudni nego u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj – godine 1969., prigodom proslave 300. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu, zasluge isusovaca bile su dostojno spominjane.
Najzačudnijom se doima okolnost da isusovce prešućuju – namjerno ili slučajno, teško je sa sigurnošću reći – crkvene vlasti, Kaptol. U zagrebačkoj katedrali na misi Veni Sancte kojom se slavilo 350. godina Sveučilišta u Zagrebu – riječ “isusovac” nije uopće izrečena. Stječe se dojam kako je postala nepoželjnom. Ne bi smjelo ostati nespomenuto da je na početku mise pročitana čestitka odnosno poruka pape Franje – isusovca – upućena Katoličkomu bogoslovnom fakultetu, čestitka u kojoj su isusovci zaobiđeni, prešućeni, gdje je povijest nastanka Sveučilišta u Zagrebu, najblaže rečeno, iskrivljena.
Filip Kaušić i car Leopold I.
Prešućeno je da su upravo isusovci od rimskoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Leopolda I. ishodili sveučilišna prava za svoju Akademiju. Možemo diplomatsko-pravnim riječima kazati kako postoje osnovani razlozi za pretpostavku da je tekst netko Papi napisao, zapravo “podvalio”. Isusovce je na kraju svečanosti u katedrali spomenuo, tek uzgredno, rektor Sveučilišta Damir Boras.
Pokušajmo primjerice zamisliti da na proslavi jubileja Université de Paris, poznatijega pod neslužbenim nazivom La Sorbonne, bude prešućeno ime njegova osnivača, dvorskoga kapelana Roberta de Sorbona.
Nedvojbeni i svima dostupni povijesni podatci svjedoče da je povijest Sveučilišta u Zagrebu neodvojiva od Isusovačkoga reda. Naime, isusovačka Akademija u Zagrebu počela je djelovati 1632., kada je imenovan prvi profesor teologije. Studij filozofije započeo je s radom tri desetljeća potom, 1662., ne imajući isprva status i povlastice javne visokoškolske ustanove. Stoga su se veliki prepozit i kanonik zagrebačkoga Kaptola Nikola Dijanešević te rektor zagrebačkoga isusovačkoga kolegija pater Filip Kaušić, gradišćanski Hrvat koji je bio “šulkolega” cara Leopolda I., obratili vladaru molbom da isusovačkoj Akademiji u Zagrebu dodijeli prava i povlastice koje imaju druge akademije, posebice u ugarskim i nasljednim zemljama. Car je udovoljio zamolbi izdavši “Privilegij”. Učinio je to u Ebersdorfu 23. rujna 1669., koji nadnevak obilježavamo i slavimo kao rođendan Sveučilišta u Zagrebu. To je početak ovdašnje javne visokoškolske nastave jer Filozofski studij pri zagrebačkoj Glavnoj gimnaziji počinje i formalno-pravno živjeti kao Neoacademia Zagrabiensis, javnopravna visokoškolska ustanova.
Privilegijem je zagrebačka Akademija zadobila pravni položaj sveučilišta. Dvije godine potom, 3. studenoga 1671., privilegij je potvrđen u Hrvatskom saboru. Dotični dokument napisan je latinskim jezikom i danas je pohranjen u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Original se bio izgubio prilikom raspuštanja Isusovačkoga reda 1773., ali je pronađen 1940.
Osuda sjećanja
U svjetlu navedenih povijesnih činjenica doista je teško razumjeti kako je došlo do osude sjećanja, prešućivanja isusovačke uloge i njihovih zasluga za osnivanje Sveučilišta u Zagrebu. Posrijedi je svojevrsni damnatio memoriae za koji je teško dokučiti komu ide u korist. Može se slikovito reći da su isusovci zaobiđeni, a ne preskočeni, jer Isusovački red, odnosno Družbu Isusovu, zbog svojstvene joj intelektualne i obrazovne vertikale nije moguće preskočiti.
Naime, u isusovačkim školama znanje su stjecali R. Descartes, P. C. de la Barca, P. Corneille, Molière, Voltaire, D. Hume, D. Diderot, J. Joyce, A. Hitchcock, F. Castro, G. G. Márquez i mnogi drugi, među njima i aktualni političari, primjerice D. Trump i E. Macron... Od isusovaca Hrvatâ najpoznatiji su Bartol Kašić, Juraj Habdelić, Ruđer Bošković i Ante Gabrić (misionar u Indiji, najbliži suradnik Majke Tereze, kandidat za blaženika). Osim osnivanja Sveučilišta u Zagrebu isusovci su otvorili prve gimnazije u Rijeci, Zagrebu, Varaždinu, Požegi, Osijeku, Petrovaradinu, Beogradu, Travniku i drugdje. Trideset i pet kratera na Mjesecu dobili su imena po zaslužnim isusovačkim znanstvenicima iz cijeloga svijeta, među kojima je i ime Ruđera Boškovića. Kada je papa Klement XIV. godine 1773. ukinuo i raspustio Isusovački red (ponovno ga je 1814. uspostavio papa Pio VII., koji je ostao zapamćen, uz ostalo, kao pobornik i promicatelj znanosti i umjetnosti), isusovac Ruđer Bošković rekao je da se bez Družbe Isusove osjeća “kao bez majke”. Daleko od ikakve patetičnosti i nimalo anakrono možemo upitati što bi naš veleumni jezuit Ruđer rekao na crkveno prešućivanje isusovačkih zasluga za osnivanje Sveučilišta u Zagrebu, koje kao Alma mater, “majka hraniteljica”, nudi duhovnu hranu ovodobnim studentima u glavnome gradu države pripadne narodu iz kojega je potekao.
Loše sjećanje u kolektivu odraz je umova kojima tutorstvo crkvenjaka ne treba.