Skupština Grada Zagreba je na sjednici (koja formalno još uvijek traje i otegla se kao virusna pandemija) donijela Zaključak o stavljanju izvan snage Zaključka o stavljanju izvan snage Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova za rad. Čak tri zaključka tako su se našla u jednoj jedinoj rečenici koja je objavljena u Službenom glasniku Grada Zagreba i tako postala pravomoćna i obavezujuća za gradsku upravu. Tim je činom, valjda, završila višemjesečna trakavica kojom je jedan dio zagrebačkih zastupnika (a predvodio ih je borbeni glumac, zastupnik i uspješni ravnatelj Teatra Planet Art Marko Torjanac) htio pomoći zagrebačkim kulturnim institucijama, zagrebačkim kulturnjacima i zagrebačkoj kulturi.
Jer, prvo je Skupština Grada prihvatila Zaključak o znatnoj gradskoj pomoći kulturnjacima uvjetovanoj surovom virusnom karantenom, a onda i katastrofalnim potresom. Onda je na sljedećoj sjednici taj Zaključak stavila izvan snage, da bi sada ponovno došlo do preokreta, te je stavljen izvan snage Zaključak koji je poništio prethodnu odluku Skupštine. Skupština je tako dezavuirala samu sebe i to čak dva puta. Doista skandalozno!
Naravno, pitate se čemu sva ta, nikako ne samo jezična zbrka? Čemu to nadmudrivanje i nabacivanje zaključcima u vremenu kada je Zagreb, kao i cijela Hrvatska, u pogubnoj gospodarskoj krizi? I tko su ti zastupnici gradske Skupštine koji u nekoliko mjeseci nekoliko puta mijenjaju mišljenje? Što se s njima (i oko njih) zbiva? Zašto na jednoj sjednici podržavaju Zaključak, na drugoj ga ukidaju da bi ga na trećoj ponovno stavili na snagu? Doista, tko tu koga? Ili se tu zapravo radi o uobičajenoj situaciji u gradu Zagrebu koji je premrežen različitim političkim interesima i lobijima koji uopće ne vode računa o pravim interesima građana?
O gradu koji se doima poput muhe bez glave i koji glavinja od nemila do nedraga. O gradu u kojem uporno svaka novoasfaltirana cesta (najnoviji slučaj u Vukovarskoj ulici na Trešnjevci u kojoj su se pojavile čak dvije rupe) propada već koji mjesec nakon radova i nikome ništa. I u kojem se kazališta, poput Gavelle, renoviraju godinama i to potpuno bezuspješno. I u kojem se stalno ispočetka unedogled renovira tramvajska pruga (kao na trgu bana Jelačića). A građani sve to šutke plaćaju. Sav taj nerad i nekompetenciju. Svu tu zbrku i sve to čerupanje gradskog proračuna koji je odavno već u bankrotu, unatoč najvišem prirezu u zemlji.
Naravno, već godinama pa i desetljećima se piše o lošem upravljanju Gradom Zagrebom. Ali, novinari, intelektualci i građani laju, a zagrebačka politička karavana prolazi. Na lokalnim izborima nitko nije uspio smijeniti lukavog Milana Bandića koji očito ima nesvakidašnju socijalnu inteligenciju kada se uvijek diže iz pepela i kada svaki nedostatak pretvara u izborni trijumf. Slikale su ga kamere kada je privođen, slušali su građani njegove tajno snimljene razgovore u kojima se dere na najbliže suradnike koji bi trebali biti moralni uzori cijelom Zagrebu, gledali su ga kako odlazi na sudske procese, ali ništa od toga nije promijenilo njegovu sliku u narodu koji uporno i bespogovorno glasa za Bandića i za njegove partijske drugarice i drugove. I tako punih dvadeset godina.
Stoga ne čudi činjenica da se nitko ne uzbuđuje ni oko ove zbunjujuće zbrke oko skupštinskih odluka o isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova za najam i rad kulturnih djelatnika u Gradu Zagrebu. Vijest je jedva spomenuta u medijima, jer, naravno, zločesta korona opet je dignula glavu, a tu su i parlamentarni izbori u kojima se svi nadaju da neće pobijediti i tako preuzeti državno kormilo u vremenu koje je doista katastrofično. Pa tko bi se onda bavio ovom kafkijanskom odlukom zagrebačke gradske Skupštine u kojoj se očito ne zna tko pije, ali se jako dobro zna tko plaća.
A plaćaju građani, ali ne svi, nego samo oni kojima gradska uprava ne oprašta dugovanja. Na našu žalost, onih kojima gradska uprava oprašta dugovanja ima puno previše. I tu se kriju tragovi korupcije i zloporabe demokracije. Ali njih nema tko istražiti.
