Dobro je da su se susreli prošloga tjedna na zagrebačkom Ksaveru, u sjedištu HBK, čelnici Stožera civilne zaštite s čelnicima Katoličke crkve i razgovarali o pandemiji. Dobro je i da su vijest o tome odaslali u javnost. Premda priopćenje nije otkrilo o kakvim bi se novim ili starim mjerama moglo raditi u narednom razdoblju, moglo se iščitati da je briga i državnih i crkvenih vlasti za vjerski život podjednaka i da su upravo susretom na toj najvišoj razini htjeli poslati poruku vjerskoj javnosti da zajednički promišljaju o vjerskim slavljima i okupljanjima.
Apostrofirani su tek blagdan Svih Svetih i Božić, kao dani najvećih okupljanja i potencijalna žarišta širenja koronavirusa, no zasad se u javnosti još ništa ne zna o preporukama Kriznog stožera za vjerske događaje, a ne zna se ni kako će Crkva reagirati sa svoje strane. Ono što je ovih dana postalo očito jest da će sigurno biti obvezno nošenje maski u crkvama, jer će ta preporuka obuhvatiti sve zatvorene prostore, uključujući i crkve. Međutim, sve to u ovome trenutku nije dovoljno. Crkva je i prošloga puta tj. za prvoga vala korone prihvatila predložene mjere Civilnog stožera, koje su počele ukidanjem blagoslovljene vode, izostankom rukovanja pri pružanju mira te isključivo pričešćivanjem na ruku, da bi kulminirale zabranom slavlja misa s narodom i uskratom sakramenta ispovijedi, što je mnogima bilo bolno, osobito u uskrsno vrijeme. Iz današnje perspektive i za te se poteze može naći opravdanje u činjenici da se radilo o izvanrednom i nepoznatom stanju, koje je pod dojmovima izvana (npr. Bergama i Italije) razinu zaštite podiglo na „superzaštitu“.
I suvišno je sada raspravljati je li to baš tako trebalo primijeniti na Crkvu ili se moglo ići s blažim mjerama. No poruka „prvoga vala“ vrlo je važna i u dolazećem razdoblju treba je preduhitriti adekvatnim potezima s crkvene strane. Naime, Crkva, kao što je to učinila i država, može osnovati svoj „duhovni krizni stožer“, koji po uzoru na državni trebaju činiti vodeći teolozi, biskupi, vjernici i crkveni umnici. Njegov zadatak bio bi osmišljavanje duhovne dimenzije krize u koju smo upali. To se ne odnosi samo na akutnu pandemiju, nego na njezine posljedice koje se posljednjih mjeseci itekako osjećaju u duhovnom životu vjernika, kao i u životu i funkcioniranju same Crkve. Primjerice, online premosnica misnih slavlja i molitvi putem interneta bila je mnogima spasonosna u prvom valu, ali pitanje je bi li bila tako učinkovita u nekom sljedećem.
Mnoge je vjernike pasivizirala, pa ih je sada još manje na misnim slavljima. Čemu, dakako, treba pribrojiti i stariju populaciju koju je još uvijek strah odlaziti među ljude. Crkveni krizni stožer brinuo bi se za duše ljudi u ovim neobičnim vremenima. Slušajući samo odredbe Civilnog stožera, ma koliko one bile opravdane, Crkva ne može zadovoljiti sve duhovne potrebe u ovome vremenu. Odluke civilnih stožera diljem svijeta nisu samo suspendirale demokratske institucije vlasti, nego i društvene procese, bez kojih u ljudskoj zajednici nema života. Najbolje se to primijeti na gospodarstvu, ali na udaru su bili društveni odnosi na svim razinama te još trpe posljedice. Čak i brzim oporavkom gospodarstva, ti će se društveni procesi teško i dugo oporavljati i upitno je kako će njihov oporavak završiti.
Crkva u tom oporavku ima veliku ulogu i veliku šansu. Prije svega stoga što su u krizi izazvanoj koronom u pitanja dovedene fundamentalne vrijednosti poput života i življenja. Civilizacija straha dočekala je koronu kao vrhunac svoga postojanja. Kult zdravlja i tijela i danas „slavi“ koronu na svakome uglu. Vrijeme je da netko u ovoj krizi upozori na vječnost i besmrtnost duha i potrebu njegova uvažavanja u ljudskim životima. A to može samo Crkva. Čak možda i na neki buntovan i prkosan način i u suprotnosti s očekivanjima ovoga svijeta, kako bi kod ljudi zapalila iskru hrabrosti i nade. To, dakako, ne znači neposluh civilnim vlastima i općim mjerama, nego aktiviranje vlastitih snaga, koje može osmisliti neki „duhovni stožer“. Dakako, ako bi ga imao tko formirati i dati mu neograničene ovlasti po uzoru na civilne stožere. Onda ovoga Božića polnoćka može biti i u podne. Bit će to sasvim sporedno pitanje pobijedi li duh u cijeloj ovoj priči. Samo mu netko mora dati priliku da to učini. Crkva je jedina na to pozvana.
Crkva si svojim ponašanjem zabija zadnje čavle u lijes propasti, ona u ovim vremenima ne djeluje iz straha od Boga, nju je strah korone. Korona nije moj Bog, niti je ovakva crkva moja crkva. Amen.